Kao odrasli, obično pažljivo razmišljamo prije nego što progovorimo, ali djeca nemaju filtere. Otvoreno dijele svoje misli i osjećaje, bez straha. To može dovesti do neugodno iskrenih otkrića koja roditelje nateraju da se osrame, ili čak uznemirujućih priznanja koja ostavljaju pitanje jesu li stvarna ili samo proizvod dječje mašte.
Priče u ovom članku prikazuju niz šokantnih ispovijesti djece, svaka ostavljajući svoje roditelje duboko uznemirene.
— Jedne noći, čitala sam svom sinu bajku pred spavanje. Imao je oko 4 godine. Prekinuo je moje čitanje i rekao: “Da li te on uzrujava?” Pitala sam: “Ko?” On je pokazao u ugao iza mene i rekao: “ON, naravno!” Niko nije bio tamo. I dalje me prođe jeza kad pomislim na to.
— Ljetos je moj muž svako jutro ostavljao našeg 6-godišnjeg sina kod dadilje.
Jednog petka, moj muž se razbolio, pa sam ja sina odvela kod dadilje. Kada je moj sin izašao iz auta, izgledao je zbunjeno i čekao me. Kada sam ga pitala zašto ne ide unutra, rekao je: “Tata uvijek ide sa mnom. I ostaje kod dadilje neko vrijeme dok ja igram sam u igraonici.”
Prolazila mi je jeza niz kičmu. Moj muž je trebao otići na posao odmah nakon što ostavi Lea. Zašto nikada nije spomenuo da ostaje kod dadilje? Te večeri sam se suočila s mužem. Njegovo lice je postalo blijedo, a nakon napetog ćutanja, priznao je istinu: imao je aferu s dadiljom mjesec dana. Srce mi je potonulo, i znala sam da ne mogu ostati u braku. Sutradan sam podnijela zahtjev za razvod.
— Tokom rutinskog pregleda, moja devetogodišnja kćerka rekla je doktoru: “Mama kaže da više ne može da izdrži.”
Doktor me je zabrinuto pogledao, a ja sam osjetila napad panike. Borila sam se s teškom depresijom, misleći da to krijem od svoje porodice. Ali moja kćerka je to prozrela. Njena iskrenost dovela je do hitne intervencije, i upućena sam terapeutu. Ovaj trenutak ranjivosti otvorio je vrata mog ozdravljenja, a naša porodica je postala bliža dok smo zajedno prolazili kroz moju borbu s mentalnim zdravljem.
— Sjećam se kada je moja kćerka imala oko 6 godina, bojala je. Boje su bile tamne i pomiješane. Pitala sam je šta boji. Ona je rekla: “Bojim crnom, jer se tako osjećam,” bez izraza, čak me ni nije pogledala. To me je tada prestravilo i spavala sam s jednim okom otvorenim neko vreme.
— Kada smo se prvi put preselili u šumu, moja kćerka je imala tri godine. Počela je stalno pričati o svojim “prijateljima.” Nismo imali nijedno dijete kod nas, pa nisam bila sigurna o kome priča. Jednom sam je pitala gdje njeni prijatelji žive, a ona je rekla: “U rupi u zemlji iza naše kuće.” Onda sam je pitala gdje su sada, a ona je rekla: “Ovde, u sobi s nama.”
— Pitali smo našu kćerku, koja je imala oko tri i po godine, koliko ljudi živi u našoj kući. Očekivali smo da će reći 4, ali je rekla 5. Mislili smo da je to slatko—Mama, tata, ti, tvoj mali brat, a ona je uključila i mačku! “Ne. Mama, tata, ja, mali brat i djevojka koja živi u mom ormaru.”
— Kada je moja najstarija imala 3 godine, probudila me je vičući iz svoje sobe. Moj muž je radio noću, tako da smo bile same kod kuće. Umorno sam otišla do njene sobe, gdje je pitala može li spavati sa mnom. Naravno, dušo. Odvela sam je nazad u svoju sobu, više nego polusanjiva. Kada sam je podigla na svoj krevet, rekla je: “Mama, ko je bio taj čovjek u dnevnoj sobi?” Sledila sam se. Uvela sam je u krevet i potom sam pretražila cijelu kuću. Sva vrata su bila zaključana, i nije bilo nikoga.
— Bilo je oko 8:30 naveče, i uzimala sam svoju trogodišnju kćerku iz autosjedalice kada je rekla: “Mama, hoću da se igram s bebom!” Pitala sam: “Kojom bebom?” Ona je odgovorila: “Onom iza tebe.” Bile smo potpuno same u našem dvorištu. Kuća naspram nas je zastrašujuća i napuštena.
– – edne večeri, moj sin je rekao: “Mama, kada si ti bila mala djevojčica, a ja sam bio muškarac, sjećam se da smo plesali u vrtu iza bijelog drveta.” Moja krv se sledila. Jedina osoba s kojom sam ikada plesala u vrtu kao dijete bio je moj ujka Toni. Umro je mnogo godina prije nego što se moje deijte rodilo, i nikada o njemu ne pričamo.