Dr. Krešimir Crnogaća, specijalist ortopedije u KBC-u Zagreb, preminuo je u 39. godini nakon kratke, ali teške bolesti. Sahranjen je na šibenskom groblju u petak.
Njegova zaručnica Sanja Ćosić, liječnica anesteziologinja, objavila je na Facebooku kako su izgledala posljednja 24 sata Krešimirovog života. Kaže da je posljednje trenutke proveo u boli te je apelirala na liječnike da umirućim pacijentima omoguće dostojanstven i miran kraj života.
“Možda ste čuli za našu priču o nemogućoj, a velikoj ljubavi”
“Neki me znaju, više vas zna mog Krešu Crnogaću, a vi koji ne znate možda ste čuli za našu priču o nemogućoj, a velikoj ljubavi anestezije i ortopedije te onaj tragični dio o 4. stadiju karcinoma pankreasa koji je Krešu pokosio u manje od dva mjeseca i odnio ga zauvijek 30. avgusta ove godine.
E pa ne bi ja ovo govorila da je to samo to. Radim to jer je Krešo Šibenčanin koji je volio svoj grad više od svega i vratio se izdahnuti u njemu.
Naša zadnja 24 sata bila su, između ostalog, obilježena dolascima kolega hitnjaka koji su tim teškim trenucima bili divni, obilježena našim prijateljem dr. Pilipcem koji je okrenuo nebo i zemlju da nam pomogne u svemu, tehničarem OHBP-a koji mu je ABS izvadio u sekundi i bez boli.
Obilježeni su i sestrom koja je slikala jednu od naših posljednjih fotografija kako izmoreni spavamo zagrljeni u bolničkom krevetu u boxu i zato joj hvala. Ekipom kolega koja je digla bolnicu da nam nađe krevet na odjelu u sobi u kojoj ćemo biti sami i u kojoj će on izdahnuti meni u naručju te uz majku koja ga drži za ruku. Nema ljepšeg, mislite, osim što ima”, kazuje Ćosić.
“Morala sam moliti za dozu subkutanog morfija”
Ističe da je Krešimir preminuo od posljedica karcinomatozne limfangioze pluća koja se razbuktala te je on posljednje sate proveo u hipoksiji na 14 litara kisika u minuti.
“Ne moram objašnjavati kako bi to izgledalo da nije bilo morfija. I tu kreće tragedija. Za dozu subkutanog morfija kod umirućeg mladog kolege u punoj snazi ja sam morala moliti više puta i neprekidno dežurnog odjelnog liječnika i dežurnog anesteziologa.
Smilovali su se i raspisali mu na listi dozu od 4 x 5 miligrama sc, na moj izričiti zahtjev, nevoljko. I ništa više od toga. Ni kap više. Na moju molbu za kontinuiranu infuziju morfija kolega anesteziolog, MOJ anesteziolog, rekao je da ‘nema običaj pisati kontinuiranu infuziju za odjel’.
Ponavljam, umirućem bolesniku u hipoksiji koju nećemo rješavati eskalacijom zbrinjavanja respiratornog puta. Kojeg puštamo da umire. O neznanje, kako si veliko”, kaže.
“Moj Krešo je trebao mirno zaspati, a par minuta pred smrt gledao joj je u oči i uznemirio se, prestrašio se, bio je nemiran, osjetio je kraj, a to se nije trebalo dogoditi. Trebao je samo zaspati, mirno zaklopiti oči i izdahnuti spokojan u mom naručju. Ne biti u smrtnom strahu”, govori neutješna zaručnica.
“Ne mučite bolesnika u samrtnoj postelji”
“Ovo radim radi njega, radi svih naših umirućih pacijenata, radi naših majki, očeva, muževa, djece, prijatelja i nas koji ćemo isto jednog dana umrijeti. Prestanite se bojati opioida u palijativi, prestanite biti neznalice, prestanite uskraćivati milost mirne smrti palijativnim pacijentima.
Educirajte se. Pitajte. Zovite kolege koji se time bave da vas educiraju. Budite liječnici i poštujte Hipokrata. Ne mučite bolesnika u samrtnoj postelji nepotrebnim pretragama par sati prije smrti – da, i to smo doživjeli.
Educirajte sestre o tome jer je i njih strah. Dvije mlade divne sestre s odjela su bile u potpunom strahu od primjene ponovljene doze sc. morfija jer naravno nisu smjele, a i bojale su se smrtnog ishoda jer ih se uči da bi pacijent mogao otići u respiratorno zatajenje od velike količine opioida. Ponavljam, pacijent sa 4. stadijem karcinoma za kojeg svi znaju da odlazi.
Želim da ovo proširite po svim bolnicama Hrvatske, da me dežurni liječnici te večeri nikad ne zaborave, da ih lice mog Kreše prati do kraja života jer nisu udijelili milost svom mladom kolegi kojem život klizi iz ruku i ne može ništa.
Molim vas da prekinemo ovaj očajan krug neznanja i nebrige. To što nekoga prestajemo liječiti ne znači da mu prestajemo pomagati, da tu naša uloga prestaje. Zapamtite to i sjetite nas se kad vam sljedeći put pacijent bude umirao na odjelu ili u kućnoj posjeti. Molim vas nemojte biti neznalice, neliječnici i neljudi”, piše Sanja Ćosić.
HUBOL: Palijativna skrb je jedna od najbolnijih točaka hrvatskog zdravstva
Na slučaj su reagirali iz Hrvatske udruge bolničkih liječnika (HUBOL).
“Izražavamo duboku sućut kolegici Sanji Ćosić i obitelji liječnika i vrsnog ortopeda Krešimira Crnogaće. Krešimira su svi poznavali kao srdačnog, iznimno empatičnog i nadasve uspješnog liječnika za kojeg njegovi nadređeni, ali i pacijenti, kažu da je bio briljantan operater.
Kolegica Ćosić je u toj prevelikoj boli našla snage upozoriti na jednu od najbolnijih točaka hrvatskog zdravstva – palijativnu zdravstvenu skrb.
Radi se o grani medicine s kojom se rijetko tko sustavno bavi iako postoje ugovoreni palijativni kreveti u hrvatskim bolnicama. Međutim, u stvarnosti skrb o palijativnim bolesnicima nije adekvatno organizirana, a zdravstveno osoblje uglavnom nije odgovarajuće educirano o načinima skrbi za palijativnog bolesnika.
Pozivamo sve hrvatske zdravstvene ustanove, liječnike, medicinske sestre i tehničare i zdravstvenu administraciju da pročitaju bolni tekst liječnice Sanje Ćosić. Pozivamo ih također da konačno pokrenu uspostavljanje kvalitetne i dostupne palijativne skrbi za naše teško bolesne pacijente”, piše HUBOL.
“Jedan od najboljih, nikad nije rekao ne”
Dirljivim riječima od njega se oprostio njegov kolega, jedan od najpoznatijih hrvatskih ortopeda prof. dr. sc. Mislav Jelić, piše Index.hr.
“Osim te ljudske topline koja ga je krasila, Krešo je bio iznimno kvalitetan ortoped i jako spretan operater. Imao je savršenu radnu etiku. Nikad nije rekao ne. Nebrojeno je puta znao imati punu salu nakon dežurstva. Svi smo redovito slušali njegov šibenski ‘buden ja’.
Vjerovatno je bio jedan od dva ili tri najbolja ortopeda u svojoj generaciji u cijeloj RH. Od kad je položio specijalistički ispit, vjerovatno je najbrže od svih koje poznajem napredovao u struci i njegove sposobnosti u sali su rasle svaki dan. Bio je briljantan operater.
Sve teške slučajeve koje smo imali na Klinici, a koji bi zahtijevali višesatnu i složenu operaciju, uvijek bi svi govorili: daj Kreši, bu to Krešo. Iza Kreše ostaje praznina. Prije svega ljudska, a jednako i stručna”, piše, između ostalog, Jelić.