Sredinom 16. vijeka jedan vladar je tokom osvajačkog pohoda potpisivao dokumenta, izdavao naređenja, vojska ga je radosno pozdravljala i sve je djelovalo normalno iako nije bilo tako. Djelovalo je da će se još jedan pohod velikog osvajača završiti pobjedom ali često događaji idu svojim tokom, ne mareći za bilo čije želje i planove.
Vojska ostarelog sultana Sulejmana u toku pohoda na Austriju stigla je pred grad Siget u Ugarskoj, 5. avgusta te 1566. godine. Onemoćali sultan je tokom dugog putovanja više bio u nosiljci nego na konju, a pratila ga je ogromna vojska na čelu sa velikim vezirom Mehmed-pašom Sokolovićem.
Siget je car Maksimilijan II riješio da žrtvuje. Ostavljajući tamo grofa Nikolu Zrinskog i njegove borce na milost i nemilost Turcima, znao je da će kupiti vrijeme i da u kasnu jesen Turci više neće imati vremena da nastave pohod dalje.
Napad Turaka počeo je 5. avgusta 1566. godine kada je sultan izjahao pred svoju vojsku. Nadalje će svi vjerovati da on upravlja opsadom…
I mrtav mora da vlada…
Prvih dana borbe su bile žestoke i Turci su imali velike gubitke. U jednom trenutku i sam Mehmed-paša Sokolović umalo je poginuo. Turci su u borbama oko podgrađa, grada, zidina i tvrđave trpeli velike gubitke čak i važnih vojskovođa, ali su početkom septembra uspjeli da prodru u tvrđavu.
Posljednja Sulejmanova pisana poruka velikom veziru Sokoloviću pokazivala je nestrpljenje: „Zar nam put još ne svijetli slavom, zar ne udaraju pobjednički talambasi?“
Nikola Zrinski se sa preostalim braniocima povukao u centralnu kulu. Krenula je da se nazire još jedna od mnogih pobjeda Sulejmana Veličanstvenog. On, ipak, osvajanje grada nije dočekao. Sultan Sulejman, jedan od najvećih vladara Osmanskog carstva umro je u noći između 5. i 6. septembra. Umro, ali i – nastavio da vlada!
U toj situaciji sve je zavisilo od velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića i njegovog umijeća. Dok su borbe u jeku nije se smelo saznati za vladarevu smrt! Sultanovo balsamovano tijelo obučeno je u carske odore i stavljano uz prozore čadora da ga vojska pozdravlja, redovno je učen Kuran, posluga je, kao i svakog drugog dana, nosila jelo i piće sultanu i sve je izgledalo obično i kao da se ništa značajno ne dešava.
Sultan izdaje naredbe…
Glavni zadaci Mehmed-paše Sokolovića bili su da uspješno dovrši osvajanje, da spriječi da se vojska prije vremena pobuni i da izvrši bezbjedan prenos vlasti na novog sultana.
Situacija je po Sokolovića bila veoma loša. Šta god da uradi moglo ga je koštati života. Kopirajući rukopis sultana, sekretar i silahdar aga ispisali su sultanove naredbe za vojne komandante koje im je izdiktirao Mehmed-paša Sokolović. Iste noći on je poslao poruku prijestolonasljedniku Selimu koji se nalazio u Kutahiji da odmah krene ka njemu.
Dok je 6. septembar preživljavao u strahu, pokušavajući svim silama da prikrije sultanovu smrt, narednog dana došla je, za Turke, lepa vest. Branioci kule sa Nikolom Zrinskim na čelu pobijeni su. Obučen u svečano odijelo sa zlatnim lancem, pozlaćenom sabljom i gradskim ključevima Zrinski je prvi od svih jurnuo ka Turcima kad drugog izlaza nije bilo i odmah je teško ranjen, nakon čega mu je odrubljena glava.
Grad je zauzet, ali tu se Sulejmanova „vladavina“ još nije smjela završiti! Umjesto toga, opet su napisane naredbe, kao i pisma u kojima on obavještava svoje namjesnike o pobjedi. Oponašajući sultanov rukopis, vrhovni štitonoša Džafer sastavio je Sulejmanovu poslanicu, a odmah su podijeljene i nagrade i povišice plata.
Ako bi se neko i zapitao zašto se sultan, ni prije ni nakon pobjede, nije pojavio među vojnicima, za to je smišljen niz izgovora, od bolova u nogama, preko problema sa stomakom, pa sve do iscrpljenosti vladara koji je već bio u poznim godinama.
I tako je, iako je moguće da su neki i naslutili istinu, Mehmed-paša Sokolović, sa svojim najbližim saradnicima, dugo uspijevao da sakrije smrt Sulejmana Veličanstvenog.
„Da li sam uopšte još veliki vezir?“
Na drugoj strani, u neizvjesnoj trci sa vremenom, Selim je brzo reagovao i najprije otišao u Carigrad, a nakon toga krenuo ka Beogradu gdje je sačekao svoju vojsku.
Čak i kada je Sokolović sa vojskom krenuo ka Beogradu, 21. oktobra 1566. godine, Sulejmanovo tijelo nošeno je kao da je još uvijek živ. Zbog već lošeg stanja u kome su se posmrtni ostaci turskog vladara nalazili, Sokolović je u kočije stavljao Hasan agu i silahdar-agu Džafera čiji je zadatak bio da oponašaju sultana.
Nadomak Beograda, 24. oktobra, vojsci je konačno objavljeno vojsci da je sultan Sulejman mrtav. Tada je nastupio trenutak najveće neizvjesnosti. Da li će novi sultan pozdraviti vojsku i dati janičarima nagrade i unapređenja? Da li će Sokolovića i vezire okriviti za očevu smrt ili način na koji su se ponašali nakon nje?
Pitanja je bilo mnogo. Sam Sokolović Feridun-begu je rekao: „Otkud ja znam da sam uopšte veliki vezir? Možda će sultan na to mjesto nekog drugog postaviti. A to znači: pogriješio si“.
U Beogradu dolazi do velike pobune vojske koja nije bila zadovoljna poklonima i nagradama novog sultana. Ljudi iz pratnje Selima II maltretirani su i tučeni, a prećeno je i samom sultanu. U takvim okolnostima, nađen je kompromis i obećano je da će se dodatne nagrade isplatiti po povratku u prijestolnicu.
Iako se Mehmed paša Sokolović plašio pobune, ona mu je zapravo išla u korist. Ostao je na mjestu velikog vezira, a njegova moć je u narednim godinama samo rasla. Upravljajući carstvom kao jedan od najmoćnijih ljudi, on je svojim umijećem prikrio i nadomijestio sve slabosti narednih sultana i spriječio brže opadanje moći osmanske države.
(Stil / Istorijski zabavnik / Marko Marinković, profesor historije)