Poznati bh. meteorolog Nedim Sladić oglasio se na svom Facebook profilu objavom koju prenosimo u cijelosti:
“Uopće neću žuriti sa zimskom prognozom prije novembra te ću ista pitanja ubuduće ignorisati budući da imamo dosta faktora koje otprilike sada znamo relativno rezonovati, ali istovremeno i onih koje (u potpunosti) ne znamo u ovom trenutku. Od onih relativno poznatijih: Relativno znamo da El Nino kroz prošlost je imao više lica te se svaka faza reflektovala drugačije, kao i to da je utjecaj ENSO oscilacije na Europu relativno malen, ali ne i zanemariv.
Slabije faze El Nino oscilacije su kroz prošlost imale najviše vjerovatnoće za slabiji polarni vrtlog, kao i povoljnu okolnost za naglo zagrijavanje stratosfere (SSW), odnosno povećavale su vjerovatnoću hladnijih valova.
Energetski trgovci i meteorolozi koji se bave energentima uočili su da jače faze El Nina, kao i tzv. super faze u prošlosti znale su imati implikaciju da su potrebe gasa bile manje za oko 10 do 15 % u odnosu na uobičajene godine u Europi (primjer sa zimom 2015/2016 koja je bila obilježena sa NAO+ oscilacijom, odnosno vrlo izraženim zapadnim visinskim tokom). Trenutno, prema NOAA-inom briefingu, 95 % su vjerovatnoće za umjeren do jak El Nino tokom zimske sezone 2023/2024. godine, te trenutne površinske temperature mora odgovaraju El Nino obrascu. Međutim, MEI obrazac, ili multivarirajuća faza ENSO-a, koja uzima u razmatranje morske i atmosferske varijable, pokazuje zakašnjelu reakciju (lag effect), te je prema posljednjim podacima i dalje unutar ENSO neutralne kategorije (0.4 °C). Ovo može implicirati da, iako površinske temperature mora pokazuju obrazac El Nina, atmosferski faktori još ne idu u tom smjeru.
Indijski dipol (IOD) je pozitivan, i u sličnoj je teritoriji kao 2019. godine kada je bio jedan od najjačih zabilježenih u novijoj historiji. Također, pozitivna faza IOD-a je posljedica toplijih površinskih temperatura mora zapadnog dijela Indijskog okeana gdje dolazi do pojačane konvekcije i čestih pljuskovitih padavina, dok je istočni dio prema Indoneziji i hladniji, a samim tim i sušniji zahvaljujući supresivnom faktoru.
El Nino i IOD+ u kombinaciji kroz prošlost Australiji su donosili rekordno vrela i suha ljeta, često praćena ogromnim šumskim požarima. Sibirski pokrivač tokom oktobra mjeseca igra važnu ulogu u određivanju snage semipermanentne (tj. traje duže vremena, ali ne za stalno) sibirske anticiklone i njenog utjecaja zimi na istočnu i jugoistočnu Europu. Ove godine, zahvaljujući nizu faktora, površina je još uvijek niska te je za očekivati uskoro širenje snježnog pokrivača od Laptevskog mora prema jugu, duž euroazijske ploče. To je normalan proces koji se javlja svake godine u ovo doba godine, kada se polako oformljava i tzv. polarni vrtlog. Veća pokrivenost snijegom iznad Euroazije tokom oktobra mjeseca povećavala je vjerovatnoću hladnije zime nad Starim kontinentnom, budući da studije pokazuju kako ranije formiranje snježnog pokrivača povećava osjetni meridionalni tok, odnosno širenje hladne zračne mase od sjevera prema jugu zahvaljujući nakupljenoj i zarobljenoj jezgri hladnog zraka. Imajući pritom u vidu kako smo došli do dijela godine gdje je ugao Sunca i insolacija manja, Sunčeva iradijacija je znatno manja te je utrošak energije za zagrijavanje podloge nizak.
Samim tim, pri podlozi akumulirana hladnoća, fizikalno teža od toplijeg zraka, se kompresuje, odnosno sabija i potom širi, uzrokujući vrlo snažan zračni pritisak blizu tla. Ako gledamo na tzv. utjecaj “leptirovih krila”, onda ćemo posegnuti i za obalama sjevernog Pacifika. Primijetit ćemo kako modeli oko januara 2024. godine žele obrnuti sjevernopacifičku oscilaciju (PNA) iz negativne u pozitivnu u septembarskim izračunima. PNA- faza ima posljedicu Aleutskog minimuma, što se odražava na mlaznu struju (jet stream) preko Sjedinjenih Američkih Država. Mlazna struja je ta koja diriguje premještanje vremenskih sistema od zapada prema istoku kontinenta. PNA- faza korelira gotovo sa svim telekonekcijama, ali je uočeno da ima korelaciju sa hladnom fazom ENSO cirkulacije, odnosno La Nina (što bi po MEI broju odgovaralo trenutnom stanju).
Međutim, od 2013. godine sjeverni Pacifik ima tzv. marinski toplotni val (marine heatwave) koji se odrazio indirektno i na europsko tlo. Smanjen salinitet kao i temperaturni gradijent gurao je mlaznu struju sjevernije, što je u konačnici smanjilo jače penetracije hladnog zraka prema jugu. Zahvaljujući tome, polarni vrtlog se održavao jačim i kompaktnijim usljed snažnije mlazne struje. QBO, ili kvazibijenalna oscilacija – oscilacija koja se mijenja na svakih 25 do 28 mjeseci (zato i bienalle, od bi – dva, annual – godišnje). Istočna faza je imala tendenciju usporavanja zapadnog toka i povećan transport u smjeru sjever-jug, što bi remetilo kompaktnost polarnog vrtloga. Drugim riječima, ako zamislimo polarni vrtlog kao hobotnicu koja drži svoje pipke uvučene, ivični prsten oko nje je naša snažna mlazna struja, držeći hladan polarni zrak kao pod poklopcem. Međutim, pipke koje hobotnica u jednom trenutku će htjeti protegnuti će destabilizovati i našu mlaznu struju, povećavajući protok hladnijeg zraka zahvaljujući slabljenju kompaktnosti vrtloga. Iako QBO u istočnoj fazi je imao tendenciju hladnijih zima, znao je vrlo često završiti potpuno suprotno.
Faktori koje ne znamo: Erupcija vulkana Hunga Tonga Ha’apai 15. januara 2022. godine dovela je do ispuštanja ogromnih količina vodene pare u slobodnu atmosferu. Iako vulkanske erupcije, poput Pinatubo i Popokatepetla iz 1991. godine su imale za posljedicu promjenu energetskog fluksa (radiative forcing) koje su dovele do privremenog smanjenja temperature zraka na globalnom nivou, tzv. energetski ekvilibrijum (radiative equilibrium), sadašnje studije pokazuju da je Hunga Tonga uradila suprotno. Izbacivši veću količinu vodene pare sve do skoro 50 kilometara visine, sadržaj vode u atmosferskom stubu je nikad veći.
Međutim, sa stanovišta energetskog budžeta dobili smo iduću konsekvencu – ispuštanjem velike količine vodene pare u atmosferi dio energije je emitovan u atmosferu gdje se hladi, širi i kondenzuje, dok je drugi dio ostao pohranjen u nižim dijelovima atmosfere koji je rezultirao zagrijavanjem zahvaljujući koncentracijama stakleničkih plinova, u prvom redu ugljen-dioksida (CO2), a sve kao posljedica smanjenja emitovanja dugovalnog zračenja koji teže “bježi” iz atmosfere, djelujući na neki način poput izolatora. Net rezultat je zagrijano prizemlje i ohlađena visina, što prema novim studijama implicira posljedicu snažnijeg polarnog vrtloga nego je to uobičajeno – tj. jaču mlaznu struju.
Površinske temperature mora širom svijeta su toplije nego inače. Ovakav obrazac je teško pronaći u analogijama unazad 20 godina, te i to ulijeva dozu nesigurnosti u samu prognozu. Ne znamo kako će se odraziti posljednja tropska oluja. Obično, relaksacija tropske sezone rezultira stabiliziranjem vremena nad sjeverozapadom Europe. No, ti detalji su sada na ovoj distanci upitni.
Djeluje ovo sve komplikovano. Zato, iako je razumljivo da planirate već sada energente na vrijeme, nije zgoreg znati da sezonska prognoza je sklona ogromnim promjenama i da nije prognoza koja je pouzdana kao ona za dan ili pet dana unaprijed. Jedan veći, neočekivni poremećaj, i stvari u idućem izračunu mijenjaju cjelokupni kurs.”