“Neki ljudi koji mene posmatraju kroz prizmu samo kao Novakovu suprugu mogu da dožive kao neku vrstu pametovanja sve ono što ja pričam, a ja samo želim da sa ljudima dijelim svoja iskustva”, riječi su Jelene Đoković, direktorice fondacije “Novak Đoković” i supruge Novaka Đokovića. Gostujući u emisiji “Kec na jedanaest” na K1 televiziji, zajedno sa psihoterapeutom Smiljanom Grujić, Jelena je pričala o roditeljstvu i brizi o djeci. Na samom početku otkrila je sa kakvim se komentarima susretala.
“Kao mlada djevojka već sam bila pred kamerama i dosta sam odrastala pred njima i naravno da sam bila prosuđivana. Nastavljam i dalje da budem u žiži interesovanja, da li sam se dobro obukla, nasmijala, rekla nešto što smijem ili ne smijem. Nezavidna pozicija za jednu mladu ženu. Interesantno putovanje, tako mi je dodijeljeno i moram da se snađem što bolje mogu”, rekla je Jelena i istakla da se ne slaže sa teorijom da je “ljudima koji imaju novac, sve mnogo lakše”.
“Neki ljudi koji mene posmatraju kroz prizmu samo kao Novakovu suprugu, mogu da dožive kao neku vrstu pametovanja sve ono što ja pričam, a ja samo želim da sa ljudima dijelim svoja iskustva. Postoji neka vrsta utiska, da je osobama koje imaju pare mnogo lakše. Naprotiv, nije. Mi smo još više zbunjeni, jer bi sad trebalo da znamo sve, jer imamo taj novac i prilike, u stvari ne. Taj novac je nekako i pojačivač svih naših strahova, sumnji. Novak i ja smo bili poprilično mladi kada smo došli do tog novca i mogućnosti i mnogo sam zahvalna što su oko nas bili ljudi koji su nam pomogli da postavljamo pitanja i učimo. Nažalost, bez učenja malo ko može da preživi u ovom svijetu koji se stalno mijenja, osuđuje i nameće gomilu nekih ideala, ali da li uopšte postoji ideal”, rekla je supruga Novaka Đokovića.
Iako svi kažemo da smo imali sretno djetinjstvo, Jelena smatra da smo vaspitani tako da to kažemo.
“Mi smo svi vaspitani i trenirani da vjerujemo da smo imali sretno djetinjstvo. Imali smo djetinjstvo kakvo smo imali, ako krenemo da čačkamo neke stvari, svašta nešto se nađe tu. Treba da budemo zahvalni za naše roditelje, topli dom. Ako kažemo da nam nešto smeta, ne znači da nismo zahvalni, već samo rješavamo nešto što je ostavilo dublji trag i što utiče na nas, da budemo možda džangrizavi, bijesni, nervozni”, rekla je Jelena i dodala da smatra da je u redu izraziti ljutnju.
“Često pričamo i na temu emocionalne pismenosti, sa ciljem da razbijemo tu tabu temu koliko su bijes i ljutnja nešto što ljudi ne smeju da izraze. Nekoliko puta su se dešavale stvari gde ljudi izbegavaju da kažu da su ljuti. Zašto? Zato što smo kao mali bili naučeni da imamo prihvatljive i neprihvatljive emocije. Kada smo sretni, imamo odrasle osobe kojima smeta kada su djeca previše sretna, a kada su ljuti, onda ide rečenica ‘Nemoj ti meni da odgovaraš'”, istakla je Jelena i otkrila sa čime se susretala kada je počela da priča sa drugim roditeljima u ovoj sredini.
“Ljudi nisu spremni da uče o tome, jer nam to navodno dolazi prirodno. Prošle godine kada smo doveli dr Šefali, ona je pričala o tom svjesnom roditeljstvu. Ja sam njena učenica i jako živim tu ideju svjesnog roditeljstva. Onda sam shvatila koliko puno imam da radim na sebi”.
Nedavno je gost bio i dr Gabor Mate, koji je govorio o zavisničkim navikama i ponašanju, kao i o traumama. Jelena je istakla da je važno da dijete osjeti da je njegova emocija prihvaćena.
“To je otključalo mnoge teme i pomoglo nam da dopremo do ljudi. Nije neophodno da se dogodi rat ili Holokaust, pa da pričamo o traumi. Djeca svakodnevno doživljavaju neke stresne situacije koje postaju traumatične za njih, ukoliko su usamljena u tome. Ukoliko roditelji ne shvataju ozbiljno dijete koje ima problem, sve manje će to dijete kasnije dolaziti kod roditelja i povjeravati se, jer dijete počinje da gubi poverenje. Samim tim ostaje i sam u svojim problemima i u svakoj sledećoj situaciji, ako se mi kao roditelji ne osvestimo i shvatimo da nije riječ o tome, da ono odmah ustane i ne stisne zube, da će biti neodgovorno ili će uvijek odustajati odmah na prvu. Mi tako projektujemo naše strahove mnogo daleko, a ono što treba da uradimo u tom trenutku, jeste da odgovaramo njegovoj potrebi. A šta je njegova potreba? Da bude viđeno, prepoznato, da ta emocija bude prihvaćena”, objasnila je Jelena Đoković i osvrnula se na ekstreme u roditeljstvu.
“Postoje dva ekstrema u roditeljstvu. Ono koje je strogo autoritativno, tradicionalno, gdje dijete nema prava. Imamo gomilu nekih rečenica koje su poznate svima nama, jer smo odrastali u tom društvu, a onda smo došli u neki drugi ekstrem gdje je to popustljivo roditeljstvo, gdje ne postoje granice i gdje je djetetu ‘sve može’. Ni jedno, ni drugo nije dobro”, savjetovala je Jelena.
“Djetetu trebaju granice, jer to znači ljubav, vođstvo, povezanost, osjećanje situacije. Ako se na lijep način postavi granica djetetu, ne pričamo o etiketiranju, kažnjavanju, prijetnjama, uslovljavanju, pričamo o zdravom odraslom čovjeku, koji je sebe doveo u red da može da odgovori na potrebe djeteta. Nemamo puno zdravih odraslih ljudi koji imaju vremena za sebe, da bi mogli onda kada sebe zbrinu, da se pozabave djetetom. Mi smo kao društvo posustali u zbrinjavanju porodice”, istakla je supruga Novaka Đokovića i otkrila šta nam najviše fali.
“Porodične potrebe su sigurnost i stabilnost, toga nema. U mnogim porodicama roditelji nemaju čak ni onu najbližu mrežu ljudi koja im pomaže, zato što su se odselili iz svojih mjesta da bi mogli da privređuju u gradu, tu su škole. Možda više nemaju roditelje. Moramo da imamo pomoć, ne mogu samo mama i tata. Svi sisari dele roditeljstvo, to je priroda. Svi se okupimo oko jednog mladunčeta. Treba čitavo jedno selo da bi se podigli mladi, a mi smo taj način razmišljanja sveli na to – samo majka i otac, samo vrtić, škola, treninzi. Izgubili smo bliskost”, rekla je Jelena.
“Djeca me postave na mjesto, mogla sam bolje da postupim”
Kako jedan roditelj u savremenom vremenu da bude autoritet, da bude prijatelj djetetu, da može da mu kaže istinu u vremenima kada svi lažu?
“Ne znam. Mislim da ima puno mišljenja i teorija. Da li smo ikada vidjeli zaista sretnog čovjeka? Pa da kažemo, sljedićemo njegov primjer. Neko nam priča o sreći, ali svi smo nešto kratkoročno sretni, zadovoljavaju nas neke sitne stvari, dok krupnice jako kratko. Mene povezuju sa različitim pričama, o tim nekim guruima, pa sada kao težimo ka nekim tim rješenjima, svetim mjestima. Ja nemam odgovor, i ja tragam. Iskreno, postavljam i ja pitanja, jer sve ove stvari koje učim pokazaće se na djelu, kada moja djeca dođu u tu situaciju da budu nosioci društva. Da li će moja djeca reći da imaju traume? I te kako, jer ni ja nisam savršen roditelj i baš hvatam sebe u gomili situacija gdje bih mogla mnogo bolje da postupim. Mislim da su to jako dobri momenti, kada me djeca u stvari postave na mjesto”, rekla je Jelena, a onda objasnila i koji su to momenti:
“Jako su karakterni i pružaju otpor. To je jako teško za jednog roditelja, da prihvati kada dijete pruža otpor. Tada počne da se budi dijete u meni i primjenjujem metode koje su bili primjenjivane u mom slučaju, jednostavno kreću da izlaze iz mene. Znam da mogu bolje, ali u tom trenutku je to moje najbolje. Naravno, pošto sam pričljiva osoba, onda me djeca vrate na mjesto rečenicom: ‘Mama, šta radiš?'”, rekla je supruga najboljeg tenisera svijeta i otkrila da su Tara i Stefan potpuno različiti.
“Sa Stefanom je bilo teže, Tara me je dotukla rečenicom – ‘Nisi moja mama, izađi’.”
“Moja djeca su toliko različita, još po rođenju. Kada sam sa Stefanom prvi put postala majka, on je, da kažem, bio baš mučeno dijete. Imao je mamu koja je mislila da je cijelu teoriju savladala, a onda kada se desila praksa, došlo je do umora, neizvjesnosti i da je svaka greška koju napravim, kao smak svijeta. Prvo dijete obično nastrada. Već do drugog djeteta sam malo napredovala”, priznala je Jelena i dodala da Tara ima izrazito jak karakter, kao i da voli da se sređuje i šminka.
“Potpuno je drugačija. Kada sam bila trudna sa njom, stalno sam se sređivala. To je bio njen uticaj iznutra. Jednostavno je takva, a ima veliki uticaj i na tatu”, rekla je supruga Nova Đokovića i otkrila da sa kćerkom zbog njenog čvrstog karaktera ima često neslaganja, a onda je kroz osmijeh opisala i situaciju koja se prije neki dan dogodila:
“Posvađale smo se pred spavanje, jer ona neće da ide u krevet kada joj kažem da ide da spava. Meni to ne prija, jer to je rutina i znamo kada se ide na spavanje i sada ja tebe treba da jurim. Ona tada namjerno obuje rolere po kući da vozi. U mojoj glavi je to nedopustivo, da se roleri voze po kući. Na kraju smo sjedile i ona je meni rekla ‘Ti nisi moja mama. Izađi iz kupatila’, pošto sam joj rekla da opere zube”, ispričala je Jelena i dodala:
“Ja bih voljela da ja i ti duže vremena provedemo grleći se, mazeći se, nego u ovom procesu, gdje ja tebe molim da se središ. Onda je bila jako ljuta na mene i između ostalog i rečenica da joj nisam mama, što je mene jako zaboljela, ali na kraju se pomirimo i ona je zaspala u mom naručju. Ipak, taj proces je da me na nosilima iznesu. To je znak da ja nemam formulu. Ne znam da li postoji idealan brak, prijateljstvo, posao, poslovni saradnik. U bilo kojoj interakciji između dva ljudska bića, mora da postoji neslaganje, konflikt, da to mnogo mirnije razriješimo, a ne agresija, tuča, oduzimanje svega”, rekla je Jelena.
Iako je mnogi smatraju blagom, Jelena smatra da to baš i nije tako. “Ja sebe ne doživljavam kao blagu, već kao neku vrbu, onako malu, tanku, koju vjetrovi lome, a nikako da me slome. Onda ja vjerujem da je to više snaga, nego blagost, ali svako će reći svoje”, zaključila je Jelena Đoković u emisiji “Kec na jedanaest” na televiziji K1.
Riječ psihologa i psihoterapeuta
Psiholog i psihoterapeut Smiljana Grujić istakla je da je jako ponosna na rad u Fondaciji “Novak Đoković”, ali je i objasnila zbog čega je jako važno da ljudi otvore dušu i kažu šta ih muči. “Ponosna sam što radim u Fondaciji ‘Novak Đoković’ i što mogu da budem u prilici da ne moram sve da znam i da radim sa brižnim odraslim osobama, jer su za djecu su jako važne takve osobe, ne samo roditelji, već i svi oni koji su oko njih. Nemam ideal da mi znamo sva rješenja”, rekla je Smiljana Grujić i dodala:
“Prihvatamo porodice, korisnike baš takvi kakvi jesu. Trudimo se da mi jedni sa drugima, budemo podrška jedni drugima i da svako od nas da najbolje od sebe u ovoj zajedničkoj misiji, a to je rad sa odraslima najčešće, a onda sve zbog djece. Vjerujemo da gradimo bolju budućnost i da svako može da da svoj doprinos. Neophodan je rad na sebi, iako ta rečenica djeluje malo izlizana”, istakla je psihološkinja i psihoterapeutkinja.
Ako neko stalno traži pažnju, da li je to popunjavanje trauma?
“To može da govori o nekom nedostatku koji je vezan za neku poteškoću koja nije razriješena i za nešto što je učvoreno u toj osobi, često bude povezano i sa tim bazičnim odrastanjem, odnosom sa svojim bližnjim odraslim osobama”, objasnila je Smiljana Grujić i istakla da je jako važno da budemo iskreni prema sebi.
“Ako nemamo tu vrstu iskrenosti prema sebi, teško da možemo da je podijelimo sa drugima. Mi smo naučeni da ne dijelimo svoju ranjivost. Suština je da je dijelimo, jer time postajemo i mi jači, ali pomažemo i drugima da se otvore. Iskrenost često umije od drugih da bude zloupotrebljena, ali nekako treba da budemo svjesni, da sve što radimo, treba da radimo zbog sebe. Jako je važno otvoriti se za učenje, otvoriti se za sebe, jer tako jedino možemo da idemo naprijed”, zaključila je Smiljana Grujić u emisiji “Kec na jedanaest”.
(Kurir.rs/ Mondo)