Muž i ja živimo udaljeni oko 2000 km od obitelji. Ovdje gdje smo imamo lijep život i poslove, on je nedavno unapređen. Na to smo dugo čekali. Uvijek smo htjeli imati bar 2 djece. Kockice su se posložile i prije par mjeseci dobili smo bebu. Divnu i zdravu ali zaista crpi svaki atom snage iz mene jer loše spava i samo ju nosim inače vrišti prestrašno. Muž kad dođe sa posla uvijek uskače ali dok ne dođe ja se izbacim iz kože.
Prije par dana mi je rekao da ne vidi razlog da imamo više djece jer nemamo nikog ovdje i kako se on želi posvetiti karijeri da nam nešto i ostvari. A to je sa više djece teško moguće jer djeca zahtjevaju velika odricanja. Svjesna sam da nam je teško ali opet me boli kad razmislim da naše dijete neće imati poslije nas nikoga. Ja imam braću i sestre i divno se slažemo. On ima jednog brata koji ga nikad nije volio i možda baš zato smatra da biti jedinac nije velika stvar.
(Izvor:Ispovesti.com)