Sjede muž i žena, pa na pokrenutu temu:
– Draga, da li ćeš ti plakati kad ja umrem?
A supruga mu odgovori:
– Naravno, dragi. Znaš da ja plačem za svaku sitnicu.
Bonus:
“Nedavno je moja 12-godišnjakinja išla nakon nastave direktno kod jedne djevojčice”
Nedavno je moja 12-godišnjakinja išla nakon nastave direktno kod jedne djevojčice iz razreda, da joj pomogne oko zadataka iz matematike.
Poznajem njezinu majku i imam ju na Facebook-u. Uglavnom, kći se vratila kući, zadržala se tamo 3 i pol sata i čim je ušla u kuću, sjela je za stol: “mama, gladna sam jako, boli me trbuh vec. ”
Pitala sam ju, zar nisu palačinke koje je teta xy pravila bile fine, jer je stavila fotografiju u svoju priču na Facebook-u. Kaže moja djevojčica: “fino su mirisale, mene je teta xy zamolila da pričekam u sobi dok njena kći pojede”.
Meni je suza krenula. Na fotografijama je bilo barem palačinki od 30ak, njih je kući troje.
Da je makar jednu dala djetetu, koje je kao i njeno došlo drago nakon 6 sati nastave. Ili barem ponudila šnitu kruha i maslaca, moje dijete nije izbirljivo.
Kod moje bake, majke i mene se uvijek dijelilo, makar nas 10 bilo što smo skupa igrali. Kakva su vremena došla, za plakanje. ”