Bila dva brata. Jedan je imao ženu i djecu, a drugi živio sam. Od svoje majke oni su naslijedili veliku njivu. Obrađivali su je zajedno i što bi im rodilo to su međusobno dijelili.
Jedne godine oni zasijaše njivu pšenicom. Kada pšenica rodi, oni je požanju, povežu u snopove i ostave ih na njivi podeijlјene na dvijje jednake gomile.
Usred noći, onom bratu samcu, dođe nešto na um. On reče sam sebi: „Moj brat ima ženu i djecu koje treba da hrani. Nije u redu da moj dio bude jednak sa njegovim. Ustaću, uzeću nekoliko svojih snopova i staviti na njegovu gomilu. To on neće primijetiti pa se neće ni protiviti.“ Kako je smislio, tako je i učinio.
Ali iste noći probudi se i drugi brat pa reče ženi: “Moj brat je mlad i živi sam samcijat. On nema nikoga ko bi mu pomogao u poslu. Nije u redu da mi dobijemo toliko snopova koliko i on. Ustaćemo pa ćemo nekoliko naših snopova prebaciti na njegovu gomilu. On to neće primetiti pa se neće ni protiviti.“ Tako i učiniše.
Sljedećeg dana braća odoše na njivu i obojica se začudiše kada videše da su gomile jednake, kao što su bile. Nikako nisu mogli da shvate kako je to moguće poslije onoga što su učinili tokom noći.
Zato sljedeće noći uradiše isto što i prethodne – dodadoše jedan drugome na gomilu nekoliko svojih snopova. Izjutra ih opet očekivaše čudo – gomile su opet bile jednake. Oni nisu znali da su jedan drugome prenijeli isti broj snopova.
Najzad, treće noći se braća susretoše sa snopom na leđima koji su nosili sa svoje gomile. Tako se čudo objasni, a oni padoše jedan drugome u zagrlјaj.
Ljudi iz sela, kada su čuli za ovaj primjer velike bratske lјubavi i nesebičnosti, pomisliše da je ono mjesto, gdje su hrpe žita stajale, Bogu milije nego bilo koje drugo, pa tu podigoše, u slavu Božju, divnu bogomolјu.