Visok krvni pritisak je čest problem,a uzrokuje nesanicu

Vrijeme je intenzivnog boravka u prirodi, planinarenja, odlaska na more… Međutim, prilikom uživanja u svim tim blagodatima ne smije se zanemariti oprez. Zato treba imati na umu da u prirodi uvijek vrebaju opasnosti. Izdvojimo samo neke – na primjer zmije, koje također traže svoje mjesto pod suncem, crna udovica ili pak histaminsko trovanje nakon konzumiranja loše uskladištene ribe.

Stoga donosimo savjete o tome kako što uspješnije realizirati suživot s prirodom oko nas i što činiti u slučaju neželjenog događaja.

Crna udovica (malminjat, crna baba, crveni pauk; Latrodectus mactans tredecimguttatus) je najotrovniji pauk na našem području, rasprostranjen uglavnom u priobalju, čiji neurotropni toksin može izazvati teške simptome, pa čak i smrt u posebno rizičnoj populaciji. Sve to razlog je da se upoznate s njezinim izgledom, osobinama njezina staništa, kliničkom slikom trovanja i principima liječenja.

Njegovo tijelo je baršunasto crne boje, obraslo kraćom i dužom čvrstom dlakom. Na leđima ima crvene mrlje – u školskom primjerku je 13 mrlja, ali često taj broj može biti vrlo različit ili ih pak uopće nema. Ženka je veća, pa oplođena može dosegnuti dužinu tijela i do 18 mm, a mužjak je znatno manji i ne prelazi veličinu od 3 do 5 mm.

Crna udovica obično gradi svoju mrežu vrlo blizu tlu, uz rubove jaraka, u žitu ili travi, ispod ili pokraj velikog kamenja, u dupljama drveća, pri dnu panjeva i mladih izbojaka maslina u opožarenim maslinjacima, ali katkad i u lišću, gustoj makiji, šikari, i to osobito u krajevima sa zemljom crljenicom. Treba imati na umu da se često zadržava i na dulje vrijeme parkiranim građevinskim strojevima te u napuštenim vozilima, garažama, stajama, šupama, vanjskim zahodima. Paukova mreža najčešće je neugledna, nepravilna ljevkastog oblika, zaštićena travkama, lišćem, slamkama, grumenčićima zemlje i ostacima isisanih insekata.

Ona je noćni, sramežljiv, povučen insekt koji rijetko napušta svoju mrežu, s koje visi leđima okrenutima prema dolje. Budući da se hrani različitim insektima (stonoge, skakavci, gusjenice, komarci i drugi kukci), pomaže u održavanju ekološke ravnoteže (prirodna zaštita usjeva od štetočina, sprječavanje raznih bolesti koje prenose komarci i slično).

Crna udovica po prirodi nije agresivan pauk, pa grize kad nepažnjom čovjekova koža dođe u dodir s njom. Ona se instinktivno brani ugrizom i ubrizgavanjem neurotropnog otrova (ß-latrotoksin). Ovaj neurotoksin otvara presinaptičke kationske kanale (uključujući i kalcijeve kanale), čime se stimulira otpuštanje različitih neuroprijenosnika, čija je posljedica prekomjerna stimulacija neuromišićnih spojnica.

Simptomi i znakovi

Ugriz crne udovice gotovo je bezbolan, pa često prođe neopažen. Mjesto ugriza može biti jedva zamjetno, s pojavom otoka i blagog crvenila, ali za sat vremena javljaju se grčevi mišića oko mjesta ugriza, koji se zatim šire na grupe većih mišića, kao što su trbušni, leđni, grudni i bedreni. Mogu biti zahvaćeni i glatki mišići, primjerice bronha ili maternice. Od ostalih simptoma obično se javljaju mučnina i povraćanje, glavobolja, profuzno znojenje, pritisak u grudnom košu, anksioznost te porast krvnog tlaka i ubrzan rad srca. Lice ugrižene osobe može poprimiti karakterističan izgled (Latrodectus facies), s grčem mišića lica, oticanjem vjeđa, suzenjem i slinjenjem. Bolni tonički grč trbušnih mišića može biti toliko jak da imitira akutni abdomen i navede liječnika na pomisao da je riječ o upali slijepog crijeva ili drugoj akutnoj kirurškoj bolesti.

Liječenje

Ugrižena osoba mora se odmah javiti liječniku te po mogućnosti sa sobom ponijeti pauka radi identifikacije. Uobičajena je trostruka sistemska terapija: analgetici protiv bolova, miorelaksatori protiv grčeva mišića i intravenska primjena kalcijeva glukonata.

Uz navedeno, valja provjeriti je li osobu potrebno docijepiti protiv tetanusa, a mjesto ugriza lokalno obraditi radi prevencije infekcije.

Postoji i protuotrov koji se dobiva imunizacijom konja, a čija primjena trenutačno olakšava tegobe. Međutim, to je povezano s mogućnošću nastanka serumske bolesti (senzibilizacije organizma koja bi onemogućila bilo kakvu primjenu konjskog seruma u daljnjoj budućnosti) kao i nastankom anafilaksije koja izravno ugrožava život.

Prognoza

Intenzitet reakcije i klinička slika ovise o životnoj dobi, zdravstvenom stanju i mjestu ugriza. Kod male djece, starijih osoba i srčanih bolesnika veći je rizik od razvoja komplikacija. Obično se ugrižena osoba u potpunosti oporavi tijekom dva do pet dana. Smrtnost iznosi manje od pet posto, a smrt nastupa uglavnom ako se ugriz ne liječi, i to zbog posljedica gušenja (asfiksije) kojem su prethodile konvulzije.

Na našem području živi 14 vrsta zmija, od kojih su samo dvije otrovnice, poskok i riđovka. Iako je poskok nešto otrovniji od riđovke, obje zmije su manje otrovne od, primjerice, afričkih ili azijskih zmija otrovnica, pa je njihov ugriz rijetko kad smrtonosan.

Poskok (modras, kamenjarka, Vipera ammnodytes) je pepeljasato sive boje i naraste do jednog metra. Glava mu je srcolika, s karakterističnim roščićem na vrhu nosa. Uzduž hrpta nalazi se tamna vijugava linija koja ide od glave do vrha repa i karakteristična je za svaku viperu (tzv. Kainov znak). Sa strane su tamne mrlje. Poskok živi uglavnom u južnim, krševitim krajevima.

Riđovka (šarka, Vipera berus) je rasprostranjena u cijeloj Europi. Duga je oko 60 do 80 cm i također ima cik-cak liniju uzduž tijela. Postoje dvije vrste: Vipera berus bosniensis i Vipera pseudoaspis.

A kad zmija ugrize, najvažnije je utvrditi je li otrovna ili ne. Za razliku od neotrovnih, otrovne zmije imaju trokutastu glavu, uske eliptične oči i udubljenje između očiju i nosnica. U postupcima samopomoći sugerira se da se ne kreće u lov na zmiju zbog rizika ponovnog ugriza. Ako je zmija ubijena, poželjno je donijeti je u bolnicu radi točne identifikacije, što bitno utječe na terapijski postupak. Na mjestu ugriza obično se vide dvije ubodne ranice od zmijskih zuba međusobno udaljene šest do osam milimetara, iako može biti i samo jedna ranica ili čak samo ogrebotina. Nalaz ranice ne znači da je otrov sigurno ubrizgan u tijelo. Prema podacima, čak 22 posto dokazanih ugriza nema znakova otrovanja.

Reakcije nakon ugriza 

Na mjestu ugriza sljedeća dva sata javljaju se bol i otok. Kod težih otrovanja bol nastupa brzo i neobično je oštra – otok se također brzo širi i može biti praćen jakim potkožnim krvarenjima. Na koži se, uz crvenilo, mogu javiti mjehuri s krvavim sadržajem.

Neposredno nakon ugriza u gotovo polovice ugriženih javljaju se opći simptomi poput vrtoglavice, mučnine i povraćanja, osjećaja opće slabosti te otok regionalnih limfnih čvorova (u preponi kod ugriza u nogu ili u pazuhu kod ugriza u ruku). Blijeda i hladna koža, orošena znojem, uz ubrzan rad srca i pad krvnog tlaka znakovi su šoka, koji se uglavnom razvija postupno i glavni je uzrok smrti.

Kako postupiti 

• Ako zmija nije otrovnica… – ranu treba obilno isprati vodom, namazati antibiotskom mašću i zamotati zavojem. Zatim provjeriti kad je osoba zadnji put cijepljena protiv tetanusa i, ako je prošlo više od pet godina, potrebno je docjepljivanje.
• Ako se sumnja na otrovnicu… – kod sumnje na zmiju otrovnicu ugrižena osoba mora strogo mirovati, tj. treba izbjegavati i najmanji pokret, a ruku ili nogu na kojoj je ugrizna ranica imobilizirati. Oko pet do deset centimetara iznad mjesta ugriza ugriženi ekstremitet treba podvezati srednje jakim stiskom kako bi se zaustavila venska i limfna cirkulacija, a radi usporavanja širenja otrova u organizmu. Važno je da se ne podveže prečvrsto kako se ne bi zaustavila arterijska cirkulacija. Nužan je hitan prijevoz ugrižene osobe u bolnicu. U načelu se hospitalizira svaki slučaj ugriza zmije, ne razmišljajući suviše je li otrovna ili neotrovna.

U literaturi se može naići na različite, pa i proturječne upute o postupcima nakon zmijskog ugriza, koje laike, a nerijetko i medicinske stručnjake, mogu dovesti u nedoumicu. Danas je općeprihvaćeni stav da se ranica NE zarezuje, otrov se NE isisava, a led se ne stavlja na mjesto ugriza!

Antidot za zmijski ugriz (antiviperinum) potječe iz konjskog seruma, a sadrži protutijela koja je konj proizveo nakon što mu je ubrizgan zmijski otrov. Antiviperinum se daje isključivo u bolničkim uvjetima intravenski, i to samo kad je strogo indiciran, s obzirom na to da antiserum može izazvati ozbiljne, pa čak i po život opasne reakcije.

Prevencija zmijskog ugriza

Neke ugrize, poput onih kad osoba slučajno stane na zmiju, gotovo je nemoguće spriječiti. Međutim, postoje mjere predostrožnosti koje mogu znatno umanjiti mogućnost da vas zmija ugrize.

• Pustite zmiju na miru. Mnogi ljudi bili su ugriženi pri pokušaju da zmiju ubiju ili joj se što više približe.
• Izbjegavajte visoku travu ako nemate prikladnu obuću (debele kožne čizme) i krećite se već postojećim stazama.
• Ruke i noge ne stavljajte na mjesta koja nisu pregledna (primjerice, zavlačiti ruku u grm ili iza nekog kamena). Ne podižite kamenje ili komade drva ako niste na dovoljnoj udaljenosti od potencijalnog napada zmije.
• Posebno budite oprezni i pripravni penjete li se po stijenama.

Histaminsko trovanje (skombrotoksizam) je trovanje histaminom nakon konzumiranja ribe. Nastaje kad se u uvjetima neprikladno uskladištene ribe raspadaju mišićni proteini, zbog čega se stvara histamin koji izaziva simptome slične alergiji ili nekom drugom trovanju hranom.

Histamin se ne nalazi u svježoj nego u odstajaloj, pokvarenoj ribi, koja je dulje vrijeme bila izvan hladnjaka. U mišićima ribe ima mnogo histidina koji se kod nepravilno skladištene ribe (na sobnoj temperaturi), pod utjecajem nekih bakterija (npr. Proteus morgani, Klebsiela pneumoniae, Shigelae, Escherichia, Streptococcus), pretvara u histamin, termostabilan otrov koji se ne uništava kuhanjem, dimljenjem ili konzerviranjem.

Isprva je uočeno da se javlja nakon konzumiranja plave morske ribe iz porodice scombroidea: tuna, skuša, srdela i srodne ribe. No, i neskombroidne ribe, poput gofa, lampuge, lososa i strijelke (Pomatomus saltatrix), mogu biti izvor histaminskog trovanja.

Simptomi

Simptomi otrovanja javljaju se vrlo brzo, samo nekoliko minuta nakon konzumacije ribe, iako se mogu javiti i sat vremena nakon jela. Nastaje difuzno crvenilo na licu i gornjem dijelu tijela, uz osjećaj pečenja i svrbeža oko usta, znojenje, glavobolju, mučninu i povraćanje, crvenilo očiju, grčeve u trbuhu, lupanje srca (palpitacije) i pritisak u prsima. Opisane simptome može se zamijeniti s alergijom ili drugim oblikom trovanja hranom.

Liječenje

Radi identifikacije poželjno je donijeti pažljivo, na hladnom uskladišteni dio konzumiranog obroka (naročito sumnjivu ribu). Liječenje se provodi kod težih slučajeva trovanja, a sastoji se u primjeni antihistaminika ili blokatora histaminskih receptora (cimetidin). Histaminsko trovanje uglavnom je blagog tijeka, pa i bez liječenja prolazi spontano za desetak sati i ne ostavlja nikakve dugoročne posljedice. Samo je iznimno, kod teže kliničke slike (zamućenje vida, respiratorni distres, oticanje jezika), potrebna hospitalizacija.

Kako spriječiti histaminsko trovanje?

Važno je prije svega ribu nabavljati od provjerenog dobavljača i odmah je staviti u hladnjak. Svako potvrđeno histaminsko trovanje treba prijaviti javnozdravstvenoj ustanovi kako bi se poduzele primjerene mjere sprječavanja novih trovanja.