“Danas sam šetao gradom i naišao na bakicu koja je prosila s natpisom

Meduze (Pelagia noctiluca, Mauve stinger) se na Jadranu pojavljuju ciklički, a povremeno su tako brojne da se od njih ne može ni plivati. Prema nekim podacima, na hrvatskom dijelu Jadrana se od 1977. do 1979. godine na njih opeklo oko 250.000 ljudi.

Klobuk joj je promjera do 12 cm, blijedo-žute do ružičaste boje, zbog čega je katkad teško vidljiva, pa se plivajući može dotaknuti bilo kojim dijelom tijela. Venom meduze sastoji se iz proteinskih otrova.

U dodiru s meduzom trenutačno se osjeti jaka bol na mjestu kontakta, pojavljuje se promjena na koži poput opekline, a mogu se javiti i mjehuri (bule). Najgore posljedice javljaju se pri kontaktu meduze sa sluznicom. Ako je pri dodiru s većim brojem meduza zahvaćena velika površina tijela, mogu se javiti značajniji sistemski učinci sa simptomima poput mučnine, povraćanja, glavobolje, nemira te lokalne promjene s krvarenjem i mjehurima. Na mjestu težih ozljeda kasnije može doći do nekroze (odumiranja) tkiva. Opisani su čak i simptomi slični šoku. Kod ponovljenog kontakta bilježi se pojava reakcije preosjetljivosti. Na sreću, na Jadranu nije opisan niti jedan fatalni slučaj.

U slučaju kontakta treba odmah izaći iz vode, oprati mjesto ozljede i primijeniti pastu ili otopinu magnezijeva sulfata radi inaktivacije zaostalog otrova, a zatim losione na bazi lidokaina (tipičnog anestetika), antihistaminika i kortikosteroida. Takve kreme ili losioni mogu se kupiti u našim ljekarnama i mudro ih je nositi na plažu u slučaju pojave meduza. Ako nastupe sistemski učinci, ozlijeđenoga treba prebaciti u bolnicu i primijeniti simptomatsku terapiju. To posebno vrijedi za osobe alergične na otrov meduze.

Golub (Chondrichthyes, Stingray) je riba koja živi pri dnu, u pravilu na većim dubinama i rijetko kad napadne čovjeka, čak i u toplim morima, gdje naraste do dva metra promjera i 300 kg težine. Naš golub dosegne promjer tijela do 30 cm, iako katkad ribari ulove kapitalne primjerke od 100 i više kilograma, kao u ožujku 2003. godine. Otrovna bodlja dužine do 2,5 cm nalazi se na leđnoj strani repa, koji može saviti prema žrtvi i ubaciti svoj otrov na mjestu uboda. Pri ubodu vrh bodlje obično se slomi i ostane u tkivu žrtve. Ako uspije ostati živ nakon bliskog susreta s čovjekom, golubu se vršak bodlje regenerira.

Rijetko nastupi otrovanje kad se na njega stane pri hodanju po pijesku ili ronjenju tik uz pješčano dno. Mnogo češće stradavaju ribari pri vađenju ili razvrstavanju ulovljenih riba.

Apsolutno najveći broj uboda bilježi se na udovima. Preporučuje se da se ronioci zaštite posebnim gumenim ronilačkim odijelima, a ribari rukavicama i vjetrovkama od čvrstog materijala.

Otrov se sastoji uglavnom iz termolabilnih proteinskih otrova, koji se raspadaju dovođenjem topline, ali aktivnost gube i pri snažnom pothlađivanju. Primarno djelovanje otrova je na krvožilni sustav i srčani mišić.

Ubod obično ostavlja duboku ranu, oko koje se najprije javlja zelenilo, koje kasnije prelazi u plavičastu boju, a oko rane oteklina (edem). Odmah nakon uboda u području rane javlja se snažna bol, koja se zadržava satima. U pravilu, slijedi lokalna nekroza uz sekundarnu infekciju, pa postoji opasnost od pojave gangrene. Od sistemskih učinaka javljaju se znojenje, tjeskoba, mučnina, povraćanje, proljev, sinkopa (kratkotrajni gubitak svijesti), srčane aritmije, pad tlaka i šok. Kod uboda u trbuh ili u prsa javljaju se teške posljedice unutarnje traume s vjerojatnom smrću.

Odmah nakon uboda žrtvu treba izvući na obalu ili brod i pincetom izvaditi vrh bodlje iz ozlijeđenog mjesta. Ranu treba samo oprati i ničim je ne rezati ili nešto gurati u nju. Za zaustavljanje krvarenja koristi se kompresivni zavoj.

Najbolja metoda uništavanja otrova je vrućom vodom. Voda ne smije biti toliko vruća da izazove opekline na uronjenom udu, ali nitko ne kaže kolika treba biti temperatura. Bol bi trebala nestati nakon 15 minuta držanja ubodenog dijela uda u vrućoj vodi. Naši ribari preporučuju na nekoliko sekundi plamenom upaljača zagrijati mjesto uboda ili ubodeni dio prisloniti uz vruće dijelove pogonskog motora plovila. No, pritom će se oko rane sigurno javiti veća ili manja opeklina, a nije sigurno da će dovoljno topline doprijeti u tkivo gdje se nalazi najveća količina otrova. Zbog toga liječnici ne preporučuju tu metodu.

Izrazito je važno žrtvu što prije prebaciti u bolnicu, gdje će se primijeniti simptomatsko liječenje i spriječiti pojava infekcije. Protuotrova na otrov goluba nema ni kod nas ni u svijetu.

Pauk (Echiichthys draco, Weeverfish) je vrlo česta riba u Jadranskom moru, gdje može narasti do dvadesetak centimetara. U literaturi stoji kako u Mediteranu doseže dužinu i do 50 centimetara. Otrovne bodlje nalaze mu se na vratu pri samom početku leđne peraje, koju neki naši savjesniji ribari odsjeku nožem odmah nakon vađenja ribe iz mora. Boja mu je izvrsno prilagođena okolišu, a kako u pravilu živi uz pješčana dna, rado se u njih ukopa postajući tako nevidljiv. Tijekom sezone mriještenja, u proljeće i ljeto, zadržava se u plićim dijelovima mora, pa se tako na njega može naići u plićaku pješčanih plaža. Zbog toga se najčešće ubodi događaju upravo na nozi pri nepažljivu hodanju po moru uz obalu, a kod ribara prilikom vađenja i razvrstavanja ulova. Valja istaknuti da otrovanje izaziva i ubod na bodlju mrtvog pauka. Iako se najčešće ubodi nalaze na udovima, bilježe se i na drugim mjestima, npr. kad se roni uz samo pješčano dno.

Otrov se sastoji od kratkih termolabilnih proteina, tvari slične serotoninu, i druge tvari koja pokreće oslobađanje histamina iz stanica tkiva u blizini uboda.

Odmah nakon uboda oko rane se javlja izrazito snažna bol (smatra se da je upravo histaminu slična tvar odgovorna za njezin nastanak), koja se pojačava u sljedećih 15 do 30 minuta, šireći se od mjesta uboda dalje, npr. od prstiju ruke do ramena, a može se zadržati 24 ili više sati. Rana na početku može krvariti, ali vrlo brzo se zatvori zbog pojave otekline (edema) koja se također širi od mjesta uboda i zadržava od nekoliko dana do dulje od tjedan dana. Katkad je potrebna fizikalna terapija. Uz bol kao najvažniji simptom uboda, javljaju se znojenje, slabost, mučnina i povišena temperatura. Moguća je kasnija pojava infekcije i nekroze oko mjesta uboda, a bilježi se i nepokretnost ubodenog prsta. Nema protuotrova na toksin pauka. Nisu zabilježeni smrtni slučajevi.

Prva pomoć jednaka je onoj kod susreta s drugim otrovnim ribama, s tim da najprije iz rane treba ukloniti bodlju. Najviše se raspravlja o dovođenju topline kao načinu uništavanja otrova. Preporučuje se uranjanje ubodenog uda u vruću vodu, a odbacuje primjena plamena upaljača, žara cigarete ili vrelih dijelova brodskog motora. No, nema dovoljno istraživanja među ribarima o štetama takvog postupka. Ozlijeđenog treba neodgodivo prebaciti u bolnicu, gdje će se provesti simptomatsko liječenja.

Škarpina (Scorpacena, Scorpionfish) je glavata riba jarkih boja i još boljeg okusa koja živi uz kamenita dna, gdje se zna dobro skriti. Nema opasnosti za kupače i ronioce, jer škarpina pobjegne čim uhvati priliku, a nikad nije opisano ni da je nekoga napala. Vrlo je mali broj slučajeva da je netko nagazio na ovu plemenitu ribu i tako se nabio na njezine otrovne peraje. Najčešće stradaju ribari i hobisti pecači pri vađenju iz mora ili s udice, odnosno kad razvrstavaju ulov.

Venom škarpine sastavljen je iz nekoliko termolabilnih visokomolekularnih proteina. Veće ili manje količine venomnog otrova nalaze u prvih dvanaest do petnaest leđnih peraja, prve tri analne peraje i prve dvije trbušne peraje. Otrov se zadržava u perajama barem dva dana nakon što je riba mrtva, posebno ako je zamrzavana, pa stradaju osobe koje ribu čiste ili filetiraju. Čak ima opisa uboda na peraje pri nepažljivom postupanju sa škarpinom u akvariju. Ubodi se javljaju na prstima ruke ili na šaci.

Osim općih preventivnih mjera, u ovom slučaju valja dodati i nove. Škarpina se nikad ne smije skidati s udice ili vaditi iz mreže golim rukama. Rukavice trebaju biti čvrste, jer npr. leđna peraja može probiti kožne rukavice.
Poželjno je zaštititi i noge čvrstim cipelama ili čizmama da se izbjegne nabadanje na suhom kad se riba izvadi iz vode. Iskusni ribiči preporučuju upecanu škarpinu vaditi mrežicom. Ronioci nikad ne bi smjeli vaditi škarpinu iz njezina skrovišta, jer će se sasvim sigurno nabosti na neku od peraja.

Znakovi otrovanja slični su kao kod pauka, tj. najprije se javlja snažna bol na mjestu uboda, koja u sljedećih nekoliko sati može postati nepodnošljiva. Oko mjesta uboda javlja se edem, koji se ne povlači nekoliko dana. Lokalno se opaža depigmentacija, a mogu se javiti mjehuri i lokalno umrtvljenje tkiva. Drugi simptomi su rijetki i javljaju se kod višekratnih uboda na različite peraje – znojenje, mučnina, bljedilo, sinkopa, opća slabost, itd. Ti simptomi brzo se povlače, a idućih dana može uslijediti infekcija.

Treba slijediti opće upute o ponašanju nakon otrovanja venomima morskih životinja, a razmišljanja o prikladnosti primjene topline (vruća voda) za uništavanje termo-labilnih proteinskih otrova su ista. Žrtvu treba neodgodivo prebaciti u zdravstvenu ustanovu, gdje se može primijeniti simptomatska terapija. Australci su razvili antiserum za otrov škarpine (Commonwealth Serum Laboratories, CSL, Parkville, Australia), ali neki stručnjaci smatraju kako nije indicirano davati ga nakon susreta s njom.

Murina (Muraena helena) je pravi grabežljivac i predator, koji se ne boji ni čovjeka i izgleda ružno i opasno čak i na slici. Ronioci koji su s njom imali bliske susrete u nekim podvodnim špiljama ili rupama o tome s jezom pričaju.

Murina neće bježati i sklona je napadu čim osjeti opasnost za sebe ili kad pomisli da joj želite naškoditi na bilo koji način. Bogati Rimljani držali su murine u bazenima i hranili ih mesom robova da budu što ukusnije. Nikad nisam kušao meso murine i ne mogu reći je li posrijedi stvarno specijalitet, ali specijalitet su sasvim sigurno barem zbog toga što se rijetko love.

Murini ne trebaju otrovne bodlje ili peraje, jer joj je ugriz opasan. Ne zna se mnogo o venomima murine, ali čini se da su puno veći problem naknadne infekcije vrlo ružnih rana koje murina zadaje ugrizom. Obično ugrize nekoliko puta i to gdje stigne, čime se povećava opasnost pojave infekcije.

Kad je murina posrijedi, treba slijediti opće upute o ponašanju u moru. Ona neće napasti bez razloga nego ako je uznemirite u njezinu staništu, pa valja paziti u kakve kanale ili špilje zalazite tijekom ronjenja. Nakon ugriza treba se pridržavati općih uputa.

Sigurno znate da su otrovanja školjkama izrazito česta. Uglavnom su to bakterijska otrovanja, jer školjke filtriraju goleme količine vode iz koje lako izdvoje bakterije štetne za ljudsko zdravlje. Međutim, osvrnimo se na morske toksine koje školjke također izdvajaju iz vode u kojoj žive. Obično su to toksini koje proizvode alge i drugi jednostanični morski organizmi iz prirodnog okoliša školjki. U Jadranskom moru takva otrovanja nisu česta kao u toplim krajevima, ali u povijesti je bilo čak epidemijskih otrovanja u susjednoj Italiji. Zbog toga se danas u zemljama EU prije stavljanja na tržište traži analiza školjki na morske toksine. Nažalost, termička obrada školjki neće uništiti morske toksine jer su oni termo-stabilni, a termičkom obradom (npr. priređivanje školjki na buzaru) uništavaju se samo bakterije kao najčešći uzrok trovanja školjkama.

Morski toksini mogu se naći u svim školjkama, bez obzira na to jesu li uzgajane ili pobrane iz prirode. Što se tiče bakteriološkog onečišćenja, znamo da treba izbjegavati školjke ubrane na mjestima onečišćena mora (npr. luke, kanalizacijski ispusti, itd.), a u slučaju onečišćenja morskim toksinima možemo naletjeti na zatrovane školjke u najčišćem moru.

Autor ovog teksta nema pojma kako prepoznati mjesto gdje bi školjke mogle biti onečišćene morskim toksinima. Čak nisam siguran je li dobra tehnologija držanja školjki 24 sata u čistoj morskoj vodi prije nego što se iznesu na stol. Takvu tehnologiju primjenjuju neki proizvođači ovih ukusnih životinja. S obzirom na to da kod nas ne postoji kontrola morskih toksina u školjkama, moramo riskirati pri njihovu uživanju, a ovaj tekst pišem samo zato da vas upozorim i obavijestim o mogućim uzrocima vaših teškoća iz prošlosti nakon uživanja u svježim kamenicama ili dagnjama na buzaru. Jako je važno reći da nema podataka o težim posljedicama otrovanja školjkama, barem na Jadranu.

Spominju se otrovanja s paralitičkim, neurotoksičnim i gastrointestinalnim poremećajima. No, mnogo su češća otrovanja zbog bakterija prisutnih u školjkama. Bakterijski otrovi rješavaju se termičkom obradom, pri čemu pravi morski toksini ostaju nedirnuti.