Sjedim na aerodromu i čekam let iz Las Vegasa za Minhen.
Zadubio sam se u telefon, i čitam nešto, kad pored mene na klupi, sjeda mala djevojčica, sa mamom i sestrom, i krenu da se smiju. Imao sam slušalice u ušima, ali ih sve čujem.
Kad starija sestra kaže mlađoj, na srpskom, ovaj bata mnogo lijep, šteta što ne zna srpski, pa da malo pričamo. Ja prestao da čitam, i krenem da ih slušam. One su me toliko hvalile, čak je nazvale i Zoran, Uroš se zovem. Ušli mi u avion, ja i dalje ćutim.
Sjele su red ispred mene. Tokom cijelog leta su se okretale ka meni, pa mi pjevale, pa mi mahale. Majka ih smirivala, pa mi se izvinjavala, na engleskom. Na aerodromu u Minhenu, dva sata sam čekao let za Beograd, nje dvije su cijelo vrijeme bile oko mene. Kada su me vidjele u avionu za Beograd, nije im bilo jasno, pa me gledale, mama njihova ne vjeruje šta vidi. Nisam mogao da ih lažem, male me odmah pročitale, znaju ko je naš.”
BONUS: 👇🏻 🤩 🤩 👇🏻
Budući da su tikovi česti kod školaraca, znanstvenici smatraju da su posljedica procesa razvoja i sazrijevanja središnjeg živčanog sustava
Što su tikovi?
Tikovi su nagli i neželjeni pokreti ili zvukovi koji ljudi nevoljno stvaraju, a okolinu katkad iritiraju, priskrbljujući onome tko izvodi tikove ugled čudaka. Mnogim roditeljima i nastavnicima dječji tikovi smetaju te djeci naređuju da “prestanu”, ne shvaćajući da ti pokreti ili glasovi nisu voljni. Neki čak vjeruju da im djeca namjerno prkose nastavljajući s tikovima, no istina je upravo suprotna. Prigovaranje ili čak kažnjavanje djece zbog tikova zapravo pogoršava i produljuje poremećaj.Vrste tikova:
motorni tikovi – uključuju pokrete, a jedan od najčešćih je slijeganje ramenima. Ostali su frkanje nosom, šmrcanje, trzanje glavom, treptanje, grickanje usana, pravljenje grimasa, pucketanje prstima, dodirivanje vlastitog tijela, lamatanje nogama, poskakivanje u stolcu i slično. Ovisno o tome pokreću li se kod tikova mišići jedne ili više skupina, mogu biti jednostavni ili složeni. Potonji stvaraju više problema u društvu, jer se okolini može činiti da ih osoba izvodi namjerno – što dakako nije istina.
vokalni tikovi – angažiraju glasnice i uključuju ispuštanje raznih zvukova poput kašljucanja, pročišćavanja grla, gunđanja, šmrkanja, šištanja, podvikivanja, ciktanja… Ista osoba izvodi ili motorne ili vokalne tikove, ali ne oba tipa istodobno. Tikovi se prorjeđuju kad se osoba uspije opustiti, a nikad nisu prisutni tijekom spavanja. I vokalni tikovi mogu biti jednostavni, ako osoba ispušta samo jedan zvuk, ili složeni, izgovara li cijele riječi.
Alan, učenik osmog razreda osnovne škole, kaže da osjeća kad mu tik “nadolazi”. Posljednji mu se put to dogodilo tijekom testiranja iz matematike. Želio je izbjeći scenu kakvu je napravio tjedan prije, pa se nastojao suzdržati. No, od naprezanja nije bilo koristi. Stres testiranja bio je prejak i što je dulje potiskivao napetost, to se ona jače skupljala u njemu. Napokon je Alanova kontrola popustila te su se njegova ramena naglo trznula. Srećom, činilo se da ovaj put to nitko nije primijetio. Svi su imali glave zabijene u papir. Prethodni tjedan trzanje mu se omaklo za uobičajena sata, pa su ga mnogi opazili, a neki su se, kakva djeca znaju biti, zahihotali.
Prolazni i kronični tikovi kod djece
Ljudi koji izvode tikove i njihovi bližnji uobičajeno su zabrinuti da će trajati vječno, no većina je tikova privremena te ih nazivamo prolaznima. Takav poremećaj obično ne traje dulje od tri mjeseca. Rjeđi su slučajevi u kojima traju dulje, a produlje li se na godinu ili više dana, govori se o kroničnim tikovima.Prolazne tikove ima dvadesetak posto mlađih od 18 godina. Postotak mnoge iznenadi, no kod nekih su tikovi slabo izraženi pa ih okolina ne primjećuje. Obično se javljaju između sedmog i devetog rođendana, no zabilježeno je da počinju i s dvije godine.
Neki ljudi imaju samo jednu vrstu tika, kod drugih jedan tik nestane i biva zamijenjen drugim, kod trećih iščezavaju u potpunosti. Neki izvode nekoliko različitih tikova te imaju kronični višestruki poremećaj.Tikovi se katkad javljaju i u sklopu Touretteova sindroma. To je neurološki poremećaj koji traje godinu ili više te, među ostalim, izaziva brojne motorne i vokalne tikove. Kod Touretteova su sindroma tikovi katkad jako izraženi i mijenjaju se u vrsti i intenzitetu. Neki od vokalnih tikova uključuju nekontrolirano izgovaranje prostota i ponavljanje riječi ili rečenica koje izgovaraju drugi. Neupućeni mogu povjerovati da je riječ o namjernom oponašanju, što katkad vodi do agresije prema onome koji ponavlja riječi. No, takav tik jednako je nemoguće obuzdati kao i trzanje ramenima ili frktanje. Ljudi pogođeni Touretteovim sindromom obično imaju i brojne psihijatrijske smetnje, kao što su poremećaj hiperaktivnosti s pomanjkanjem pažnje, obuzeto-prisilni poremećaj i poremećaj samoozljeđivanja. Nije poznato zašto nastaju tikovi i Touretteov sindrom, no ulogu vjerojatno igraju stres i genetika. Budući da su tikovi česti kod školaraca, znanstvenici smatraju da su posljedica procesa razvoja i sazrijevanja središnjega živčanog sustava (SŽS). Stopa tikova viša je u nekim obiteljima, pa vjerojatno postoji gen ili skupina gena koja čini pojedinca ranjivim na stresne podražaje, koji remete kontrolu nad mišićima i glasovnim organima.
Tikovi – uspješnost bihevioralne terapije
Kod mnogih ljudi pogođenih tim poremećajima tikovi su blagi, ne izazivaju velike smetnje i ne zahtijevaju intenzivniju liječničku njegu. U nekim su slučajevima dovoljno izraženi da ometaju svakodnevni život te je potreban neki oblik terapije.
Lijekovi psihofarmaci iz skupine antipsihotika najuspješniji su u ublažavanju tikova. Međutim, prilično su jaki i izazivaju neugodne nuspojave, koje obično nisu vidljive okolini, ali ih pacijent osjeća. Najčešće se javljaju umrtvljenost, pospanost, slabije raspoloženje i debljanje.Barem trećina onih koji se podvrgavaju terapiji protiv tikova radije biraju psihološke terapije. Istraživanja su potvrdila da specijaliziran oblik psihoterapije, bihevioralna (ponašajna) terapija, znatno ublažava kronične tikove kod djece i adolescenata. Istraživači sa Sveučilišta UCLA u SAD-u otkrili su da sveobuhvatna bihevioralna intervencija za tikove, poznata pod engleskom kraticom CBIT, bilježi velik uspjeh kod pacijenata. Učinkovitost CBIT-a podjednaka je učinkovitosti lijekova, ali ima manje nuspojava. Oko 53 posto djece tretirane CBIT-om doživjelo je znatno poboljšanje, u usporedbi sa samo 19 posto njih na drugim oblicima psihoterapije.
CBIT je osmišljen na temelju opažanja da tikovima prethode neželjeni osjećaji ili osjeti koji se njima oslobađaju ili ublažavaju. Ta terapija uči pacijenta da prepozna predznak da se tik približava te da poduzme određene postupke koji sprečavaju da se pojavi, sve dok neželjeni osjećaj ili osjet prođe. U okviru terapije i roditelje se poučava kako da pomognu djeci u kontroli tikova, kao i da što je više moguće oslobode dijete od stresa, budući da se zna da on pogoršava poremećaj.”Činjenica da CBIT djeluje približno koliko i lijekovi, no bez neugodnih nuspojava, itekako širi terapijske opcije kod kroničnih tikova”, poručila je Susanna Chang, psihijatrica s UCLA i autorica istraživanja.
Kako se nositi s tikovima kod djece
Ima li načina za popravljanje situacije s tikovima izvan terapije? Iako ih ne možete jednostavno spriječiti, postoje mjere samopomoći kojima ćete ublažiti njihov učinak.
Imate li tikove, znajte da niste za njih krivi ni odgovorni. Nemojte misliti o njima. Ako se uhvatite da razmišljate o tikovima, nježno pustite da misli prođu i ne vraćajte se na njih.
Koliko je moguće, izbjegavajte stresne situacije, jer stres pogoršava stvari. Nemojte čekati s obvezama koje možete obaviti prije roka.
Spavajte redovito i uvijek u isto vrijeme. Umor i pospanost pojačavaju vjerojatnost i intenzitet tikova.
Ne susprežite tik. Osjetite li da vam nadolazi, pustite da se dogodi. Pokušaj obuzdavanja tika nalik je na obuzdavanje kihanja ili kašljanja. Susprezanje bi ga samo pogoršalo.
Ako netko iz vaše okoline ima tikove, potpuno ih ignorirajte. Bilo kakvi komentari su nepoželjni i nepristojni, a ismijavanje je nehumano i trebalo bi se kažnjavati. Tik je poremećaj na koji čovjek ne može utjecati, a sigurno ga ne čini manje vrijednim.
Djeca često grizu nokte kad im je teško u školi, s prijateljima ili im se događa nešto što ih emocionalno opterećuje
Neke od najčešćih navika koje se pojavljuju u dječjoj dobi su: sisanje palca, uvijanje kose, kopanje nosa, škrgutanje zubima, zadržavanje daha i griženje noktiju. To je najčešće nesvjestan način kojim se dijete oslobađa unutarnje emocionalne napetosti. Prema nekim istraživanjima, u dojenačkoj dobi 50 posto djece grize noktiće, u dobi od sedam do deset godina to radi njih 28 do 33 posto, među adolescentima 44 posto, mlađe odrasle osobe 19 – 29 posto, a kod starijih odraslih iznosi pet posto.
Kod mlađe djece ta je navika jednako raširena među dječacima i djevojčicama, međutim, s godinama je raširenija među dječacima. U većini slučajeva je bezopasna, no kronično griženje noktiju katkad može rezultirati ozbiljnijim posljedicama, kao što su nepravilan rast noktiju, ozljeda tkiva oko noktiju, nisko samopoštovanje ili negativno vrednovanje vršnjaka.
Kronično griženje noktiju katkad može rezultirati ozbiljnijim posljedicama, kao što su nepravilan rast noktiju, ozljeda tkiva oko noktiju, nisko samopoštovanje ili negativno vrednovanje vršnjaka
Postoji velik broj objašnjenja koja nastoje otkriti uzroke i pojavnost griženja noktiju. Neki autori kažu kako je u pozadini te navike ublažavanje tjeskobe, odnosno opuštanje u stresnim situacijama. Znači, moguće je da će dijete u stresnoj situaciji, kad primjerice gleda opasne scene u filmu, kad ima test u školi, kad ga razočara prijatelj – gristi nokte kako bi se opustilo i ublažilo tjeskobu.
Druga objašnjenja tvrde da ograničavanje motoričkih aktivnosti potiče takve navike, odnosno zbog niske motoričke aktivnosti i smanjene razine okolinskih podražaja (to jest dosade, nedostatka aktivnosti na koje je dijete naviklo) dijete će gristi nokte. Rezultati nekih istraživanja pokazuju i da je pojavnost griženja noktiju tri puta veća kod djece čiji su roditelji također grizli nokte, nego kod one čiji roditelji nisu imali takvu naviku.
Što roditelji mogu učiniti?
U većini slučajeva dijete nakon nekog vremena spontano prestane gristi nokte. Međutim, ako se to ne dogodi, valja primijeniti neki od navedenih savjeta:
Važno je da roditelji s djecom budu strpljivi, tolerantni, puni razumijevanja za njegove potrebe, moguće strahove i strepnje.
Obratiti pozornost na dijete i njegova trenutačna iskustva. Djeca često grizu nokte kad im je teško u školi, s prijateljima ili im se događa nešto što ih emocionalno opterećuje. Zato je bitno posvećivati dovoljno pažnje djetetu i dobro ga poznavati, jer kroz griženje noktiju i/ili neke druge simptome dijete možda iskazuje negativne emocije te pokušava pokazati roditelju što mu se događa.
Katkad je učinkovita roditeljska reakcija ignoriranje te navike, što ovisi o dobi djeteta. Kod dvogodišnjaka griženje noktiju je nesvjesna radnja. Upozoravanjem da prestane dijete će zadobiti više roditeljske pažnje (iako negativne), te bi se na taj način moglo dogoditi da zbog upozorenja počne čak i češće gristi nokte. Isto bi se moglo dogoditi djeci koja su razvojno u fazi odbijanja, odnosno kad na sve odgovaraju ne, pa će na roditeljska upozorenja reagirati na način da će odbijati poslušnost i češće gristi nokte.
Ako se roditelju čini da dijete tom navikom pokušava privući pozornost, dobro je da se posveti djetetu u većoj mjeri u situacijama koje nisu povezane s griženjem noktiju. Znači, potruditi se češće se igrati s djetetom, imati više zajedničkih aktivnosti, pomoći mu pri rješavanju domaćih zadaća, više razgovarati s njim…
Pri razgovoru o griženju noktiju (sa starijom djecom, koja sama izražavaju želju da prestanu s tom navikom) trebalo bi izbjegavati roditeljsko “držanje lekcija”, nego mirnim i sažetim razgovorom, punim strpljenja i razumijevanja, podijeliti s djetetom svoje mišljenje o griženju noktiju te zajedno pokušati naći rješenje.
Moguće je u situacijama kad dijete grize nokte ponuditi mu neku zamjensku, njemu privlačnu, aktivnost u kojoj bi mu ruke bile zaposlene – npr. slaganje puzzli, stiskanje mekanih antistres loptica, crtanje, šaranje, igra plastelinom…
Ne kažnjavati!
Nagraditi dijete kad ne grize nokte (pohvaliti, primijetiti uspjeh, zajedno se nešto igrati; izbjegavati kupovanje i hranu kao nagrade). U početku nagrade mogu biti češće (čak i svaki dan), a poslije se preporučuje nagrađivati tjedno ili mjesečno.
Kod djevojčica može biti učinkovit dogovor: Ako ne grizeš noktiće, oni će narasti i moći ćemo ih nalakirati u boju koju želiš.
Ako roditelj primijeti da dijete iznimno agresivno grize nokte, i to tako da nastanu ranice, raskrvari noktiće ili ozlijedi korijen nokta, što onemogućava oporavak i rast, ili ako su djetetu od griženja prstići kronično natečeni i crveni, a nokti kvrgavi – valja potražiti pomoć stručnjaka.