Čistila sam kuću jednom bogatašu, da prehranim sebe, muža i dijete.
Moj muž je invalid i ne radi, živimo od njegove penzije s kojom ne možemo ni osnovne namirnice da kupimo.
Gospodin kod kojeg čistim ima 70 godina, odlično se drži. Jednog dana dok sam čistila primijetila sam da me čudno gleda. Okrenula sam glavu i nastavila s poslom a onda sam osjetila kako se približava. Prišao mi je s leđa, uzeo me za ruku i rekao mi da sjedenm da popričamo.
Već sam pretrnula, pomislila sam na najgore, a on mi je rekao da ga podsjećam na njegovu ženu koja je mlada izgubila život, i kako više nikog nema odlučio je da meni ostavi bogatsvo i kuću, da mogu sa svojom porodicom napokon živjeti kako treba.
Suze su mi tekle od dragosti, ljudi moji zar ovako divan čovjek postoji.”