“Da li možete da zamislite izraz lica moje žene, mene i osoblje

Poznato je da živčani i endokrini sustav surađuju i zajedno reguliraju metaboličke funkcije u organizmu. Pri tome važnu ulogu imaju hormoni koje proizvode žlijezde s unutarnjim izlučivanjem (endokrine žlijezde) i koji se izlučuju u krv, a zatim specifično djeluju na određena tkiva i organe. Zbog važne kontrolne uloge kemijskih reakcija u stanicama, hormone nazivamo i „unutarnji vitamini“ jer poput vitamina djeluju u malim količinama, iako se od njih razlikuju s obzirom na to da vitamine (izuzev rijetkih) organizam ne može sam proizvesti.

Nadbubrežna žlijezda (glandula suprarenalis) je parni endokrini organ trokutastog oblika smješten na gornjem polu obaju bubrega. Sastoji se od kore i srži, koji čine dva posebna endokrina organa s obzirom na različito podrijetlo i funkciju. Hormone kore nadbubrežnih žlijezda nazivamo zajedničkim imenom kortikosteroidi, koji se prema biološkim karakteristikama dijele u tri grupe:

• GLUKOKORTIKOIDI – najvažniji i najzastupljeniji je kortizol (hidrokortizon) koji djeluje na metabolizam ugljikohidrata (glukoze), bjelančevina i masti. Pojačano se luči u stanjima stresa.
• MINERALOKORTIKOIDI – aldosteron, koji kontrolira metabolizam vode i soli.
• SPOLNI STEROIDI – androgeni, estrogeni i progesteron, koji se izlučuju u malim količinama, a najvećim dijelom stvaraju u spolnim žlijezdama.

Svi kortikosteroidi stvaraju se u kori nadbubrežne žlijezde iz kolesterola. Razgradnja (inaktivacija) događa se u jetri, nakon čega se izlučuju većim dijelom putem bubrega, a manjim dijelom putem žuči u tanko crijevo i dalje putem debelog crijeva.

Lučenje svih endokrinih žlijezda, pa tako i nadbubrežne pod kontrolom je hipotalamusa i hipofize i funkcionira po principu povratne sprege. Primjerice, ako se smanji koncentracija kortizola u krvi, dolazi do stimulacije hipotalamusa i prednjeg režnja hipofize te lučenja adrenokortikotropnog hormona (ACTH) koji potiče stvaranje i lučenje kortizola. Povećane količine kortizola dovode do obrnutog učinka.

Poznato je da na lučenje kortizola utječe i dnevni ritam (biološki sat), zbog čega je njegova koncentracija veća ujutro između 7 i 9 sati, a manja uvečer. Pravilnost tog ciklusa određuje se i kroz ritam spavanja i budnog stanja, odnosno ritam dan-noć u proizvodnji hormona i dovoljno sna tijekom noći podržavaju regulaciju lučenja hormona. Najmanje šest sati spavanja nužno je za ravnotežu hormona melatonina i estrogena važnih za kvalitetan san nakon kojeg se budimo s osjećajem da smo odmorni i „naspavani“.

Nadbubrežne žlijezde izlučuju svoje hormone u krvotok onoliko koliko se i stvaraju i ne zadržavaju određenu količinu hormona kao, primjerice, štitna žlijezda. Djelotvorna regulacija ravnoteže hormona moguća je samo ako se paralelno sa stvaranjem hormona oni opetovano uklanjaju iz krvotoka preko enzimskog sustava jetre jer se tako postiže konstantna koncentracija hormona u krvi.

Povećana razina kortizola tijekom duljeg razdoblja iscrpljuje nadbubrežne žlijezde. Zato što one više ne mogu proizvesti toliko hormona „koliko im mi stresa svakodnevno serviramo“, dolazi do poremećaja u metabolizmu ugljikohidrata, masti, bjelančevina i elektrolita, kao i do promjena u tkivu same žlijezde ili njezina uvećanja (hiperplazija).

Najčešći učinci kortizola na metabolizam:

• suprotno inzulinu, sprječava iskorištavanje glukoze u stanicama pa dolazi do povećane koncentracije glukoze u krvi (hiperglikemija)
• pojačano je stvaranje glukoze iz aminokiselina u jetri (glukoneogeneza)
• smanjena je proizvodnja (biosinteza) bjelančevina u stanicama, posebno u mišićima, kostima i limfnim organima
• potiče se razgradnja proteina u mišićima i kostima, što dovodi do gubitka mišićne mase i ubrzava osteoporozu, smanjuje se razina proteina u tkivima, a povećava u krvi i jetri. Budući da su proteini građeni od aminokiselina, njihov pojačan priljev jetra iskorištava za stvaranje glukoze. Zbog pojačanoga gubljenja proteina dolazi do smanjenja mišićne snage i mišićne slabosti. Osteoporoza je rezultat povećane resorpcije kosti, smanjene aktivnosti stanica koje izgrađuju kost (osteoblasta) i smanjenih zaliha kalcija. Lučenje kalcija mokraćom se povećava pa mogu nastati i bubrežni kamenci.
• ubrzava se mobilizacija masnih kiselina iz potkožnog masnog tkiva, što dovodi do povećanja koncentracije slobodnih masnih kiselina u krvi, nagomilavanja masnog tkiva na trupu i vratu te oko potrbušnice i unutarnjih organa (centralna ili trbušna debljina).

Najčešći simptomi koji upućuju na neravnotežu u lučenju hormona i povišen kortizol su stalni umor, iscrpljenost, slabost, psihička uznemirenost i tromost, debljanje (osobito oko struka), potreba za slatkim i stalna želja za ugljikohidratima već od ranih jutarnjih sati, nesanica ili isprekidan san, stalna žeđ i učestalo mokrenje, glavobolje, akne na koži, kod žena pojačana maljavost i nepravilni mjesečni ciklusi.

Zbog poremećaja u strukturi vezivnog tkiva i smanjenog stvaranja kolagena koža je tanka, sa strijama purpurno crvene boje, koje su osobito izražene na bočnim stranama trbuha, oko pazuha, na bedrima i na dojkama kod žena. Povećana je osjetljivost na infekcije, uz smanjenje imunoloških reakcija. U kliničkoj slici često je i povišenje krvnog tlaka.

U početku se javljaju samo neki od navedenih simptoma, no vremenom se može razviti potpuna hiperfunkcija (pojačana aktivnost) kore nadbubrežne žlijezde koju nazivamo Cushingov sindrom (može se javiti i kod osoba koje su na dugotrajnoj terapiji kortikosteroidima – jatrogeni).

Dijagnoza se potvrđuje laboratorijskim pretragama, odnosno nalazom povišenih vrijednosti kortizola u krvnoj plazmi i u mokraći. U tom slučaju kliničkim pregledom i dijagnostičkim pretragama potrebno je svakako isključiti tumor nadbubrežne žlijezde.

Vidjeli smo da je nadbubrežna žlijezda važan regulator metabolizma te da neravnoteža u lučenju hormona mijenja način na koji se iskorištava glukoza u našim stanicama. Naime, to prisiljava jetru da glukozu počne stvarati iz bjelančevina (aminokiselina), zbog čega se mišićno tkivo i mišićna masa smanjuju, dok je istodobno pojačano stvaranje i odlaganje masti, posebice u predjelu struka, grudnog koša, vrata i lica. Stoga je obim struka dobar pokazatelj trbušne debljine: mjeri se u razini pupka i ne bi trebao biti veći od pola tjelesne visine (opseg struka za žene ne bi trebao biti veći od 88 cm, a za muškarce 102 cm).

Ako su uz trbušnu debljinu povišeni šećer u krvi i krvni tlak, a smanjen zaštitni (HDL) kolesterol uz povišene trigliceride, razvija se metabolički sindrom X koji višestruko povećava rizik za razvoj komplikacija ateroskleroze, prije svega srčani i moždani udar.

Centralnu debljinu (trbušnu debljinu) označavamo i omjerom struk-bok (opseg struka podijeli se s opsegom bokova u cm: trbušnu debljinu označava vrijednost veća od 0,85 cm za žene i veća od 0,90 cm za muškarce). Taj oblik debljine, koji slikovito označavamo i kao debljina „oblika jabuke“, pridonosi razvoju upalnih procesa u jetri te povećanju rizika od karcinoma jetre, masne jetre, dijabetesa i ciroze jetre. Na sličan način djeluje i kronični alkoholizam.

STRES I KORTIZOL

Gotovo svaki oblik stresa, bez obzira na to je li fizički ili mentalni, dovodi do trenutačno izrazitog porasta lučenja adrenokortikotropnog hormona (ACTH) iz hipofize, nakon čega se za nekoliko minuta znatno povisi lučenje kortizola iz kore nadbubrežne žlijezde.

Razlozi koji dovode do povećane razine kortizola u krvi su:
– gotovo sve vrste traume
– infekcija
– jaka toplina ili jaka hladnoća
– kirurški zahvat
– gotovo svaka kronična bolest koja iscrpljuje organizam
– emocionalni stres (strah, srdžba, bijes).

Danas je sve više djece koja su deblja od svojih roditelja i koja već u pretpubertetsko vrijeme imaju debljinu centripetalnog oblika (kao jabuka), zaokruženo i rumeno lice, a dječaci nerijetko pojačane mliječne žlijezde (ginekomastija) i strije na trbuhu. Atrofični mišići nogu i stanjena koža u kontrastu su s krupnim trupom i izraženim trbuhom. Ako se jave takvi simptomi, svakako treba isključiti mogući endokrinološki uzrok.

Kao i u svemu drugome, u terapijskom smislu najbolja je prevencija, no ako do poremećaja ipak dođe, paralelno s liječenjem hormonalne neravnoteže, potrebno je regulirati prekomjernu tjelesnu težinu, odnosno debljinu, i to prije nego što se pojave ozbiljne komplikacije.

Upozoravajući simptomi su: stalna želja za ugljikohidratima, i to već od jutarnjih sati, umor i osjećaj iscrpljenosti, česte upale, uporan porast tjelesne težine, nečista koža sklona aknama, krvarenje desni (zubnog mesa), pucanje kapilara, poremećaj sna, promjene na hrskavicama zglobova i tetivama mišića, stalno hladne ruke i noge i sl.

Kod povišenog krvnog tlaka koji se teže regulira unatoč terapiji svakako treba isključiti i moguću hiperaktivnost nadbubrežne žlijezde, poglavito stoga što u tim slučajevima dolazi do neravnoteže i većeg zadržavanja natrija i gubitka kalija.

Brz životni ritam i stalni stres na određeni način konstantno drže nadbubrežne žlijezde u pojačanom tonusu i stanju pripravnosti, tako da se u Americi već uvriježila dijagnoza Sindrom umora nadbubrežne žlijezde. Naime, uočeno je da te žlijezde sve teže odolijevaju i „gube“ prirodni ritam reguliranja lučenja hormona koji pomažu organizmu u borbi sa stresom. S jedne strane, stres se multiplicira i prolongira, a s druge, kapacitet lučenja hormona ostaje isti. Sindrom umora nadbubrežne žlijezde prati njezino energetsko iscrpljivanje i pojačanu potrebu za vitaminom C, koji je najprije i otkriven u nadbubrežnoj žlijezdi (Albert Szent Gyorgyi 1937.). Naime, vitamin C je važan za metabolizam aminokiselina iz kojih nastaju hormoni adrenalin i tiroksin. Pri tome, enzimsku aktivnost uz askorbinsku kiselinu kontrolira i kortizol.

U slučaju neravnoteže slabi enzimska aktivnost vezana za reguliranje lučenja i razgradnje hormona pa organizam sve teže regulira metabolizam i tjelesnu težinu. Stoga je važno na vrijeme prepoznati simptome te promjenom načina života, kontrolom stresa, pojačanom tjelesnom aktivnošću i reguliranjem prekomjerne težine pomoći organizmu da se vrati u stanje ravnoteže. Kod uznapredovale i dijagnostički potvrđene pojačane aktivnosti nadbubrežne žlijezde potrebno je detaljnim kliničkim ispitivanjima otkriti mogući uzrok i s tim u vezi planirati terapiju, koja ponekad uključuje i kirurško liječenje.