Čistila sam kuću jednom bogatašu, da prehranim sebe, muža i dijete.
Moj muž je invalid i ne radi, živimo od njegove penzije s kojom ne možemo ni osnovne namirnice da kupimo.
Gospodin kod kojeg čistim ima 70 godina, odlično se drži. Jednog dana dok sam čistila primijetila sam da me čudno gleda. Okrenula sam glavu i nastavila s poslom a onda sam osjetila kako se približava. Prišao s leđa, uzeo me za ruku i rekao mi da sjedenm da popričamo.
Već sam pretrnula, pomislila sam na najgore, a on mi je rekao da ga podsjećam na njegovu ženu koja je mlada izgubila život, i kako više nikog nema odlučio je da meni ostavi bogatsvo i kuću, da mogu sa svojom porodicom napokon živjeti kako treba.
Suze su mi tekle od dragosti, ljudi moji zar ovako divan čovjek postoji.”
novi.ba
Imamo dva sina koja smo odgojili s ljubavlju. Ne možemo zamisliti da nam se sada ovo dešava
Muž i ja živimo na selu. Uvijek rado dočekujemo goste, imamo posebnu sobu za njih. Uvijek smo spremni da prihvatimo svakoga. Tokom ljeta, može se čak spavati i na verandi, dok je na potkrovlju uvijek udobno i lijepo namješteno.
Prije smo gostima ustupali našu spavaću sobu, ali sada smo u šezdesetim i to više ne radimo. Udobna je ta soba koju smo odvojili za goste.
Mi imamo dva odrasla sina koja žive sa svojim porodicama. Najmlađi sin živi nedaleko od nas i često nam sa unucima dolazi u goste.
Stariji sin živi u Beogradu, tamo je zasnovao porodicu, ima privatni biznis. Zbog toga što smo u selu, rijetko dolazi kod nas.
Svaki put kad dođe sa svojom ženom i djecom, mi se specijalno pripremimo za njih. Sve lijepo namjestimo, očistimo, ja kuham ukusna jela i deserte. Uprkos tome snajka ne želi da dolazi kod nas. Kaže da u selu nema šta da radi i da joj je dosadno nakon sat vremena.
Prošle godine smo muž i ja odlučili da odemo kod njih u posjetu. Rekli smo sinu nedelju dana unaprijed da dolazimo.
Stigli smo, sjeli za postavljeni sto i počeli da ćaskamo. Čim se približila večer, pokazalo se da za nas jednostavno nema mjesta u kući. Ispostavilo se da je sin za nas iznajmio sobu u hotelu, koji se nalazio na drugoj strani grada. Za nas je to bilo jedostavno nepojmljivo.
Bili smo spremni samo da spavamo i na podu, međutim, snaja je bila nepokolebljiva i stalno je govorila da je soba već iznajmljena i plaćena. Kao rezultat toga, sin je pozvao taksi i odvezli smo se u hotel. Vidjelo se da mu je neprijatno, ali nije mogao ništa da uradi, pošto je postupao po nalogu svoje žene.
Nismo ništa rekli, samo smo seli u taksi i otišli. Ujutro smo se probudili i shvatili da u blizini nemamo gdje da jedemo, jer su cijene za nas bile paprene. Odlučili smo da ponovo odemo do našeg sina. Ispostavilo se da nas niko nije očekivao, svako je imao svoj posao, obaveze i jednostavno nisu imali vremena za nas.
Opet smo sačekali veče i otišli da spavamo u hotel.
Sutradan smo otišli kući. Cijeli put sam plakala, jer nisam razumjela kakav je to odnos prema roditeljima. Došavši kući, drugom sinu smo sve ispričali. Odmah je pozvao brata i počeo da se svađa sa njim. Nakon te naše pojsete, komunikacija sa najstarijim sinom se mnogo promenila. Sada su to rijetki i kratki pozivi.
Nikome nisam pričala o našoj sramoti. Kako da kažem da nas je sin bukvalno izbacio iz stana?
BONUS
Prije nekoliko mjeseci, moja majka je plaćala račune u pošti”
“Prije nekoliko mjeseci, moja majka je plaćala račune u pošti. Službenica joj je greškom vratila 100 KM više.
Mama je mahinalno uzela, no kada je došla kući primijetila je višak.
Otišla je da vrati novac, kad je službenica ugledala …
…poljubila ju je, zagrlila, dala joj 20 KM “za kafu”. Toliku sreću mama kaže da dugo nije vidjela. Iako uvijek kuburimo s parama, smatram da je oteto prokleto i da uvijek treba biti čovjek.
Prije nekoliko dana javila nam se rođaka i rekla kako će nam dati novac, da nas pomogne jer smo u teškoj materijalnoj situaciji. Hvala joj do neba, obećala sam da ćemo i mi biti humani kada budemo u boljoj ekonomskoj situaciji. “
BONUS>
Svadbene priče uvijek su najzanimljivije, i zauvijek se prepričavaju. Koliko god da ima loših iskustava, ova priča je dokaz da zaista postoje ljudi koji cijene prave vrednosti u životu i prave prijatelje!
Dragana (31) je prije neko vrijeme dana išla na veoma važnu svadbu: udavala se njena najbolja prijateljica. Muž i ona nisu vodili dijete (3), već su se spremili i odnijeli kovertu sa 20 eura.
“Svjesna sam bila da je to malo novca iz više razloga: bogata svadba, ja njena najbolja drugarica, a i bila sam kuma. Ipak, stvarno nismo mogli više. Nismo imali odakle. Ja ne radim, a muž ima samo 250 eura platu, jedva preživljavamo i opstajemo sa sinčićem. Da nemamo stan koji su nam ustupili njegovi, ne bismo ni za kiriju imali. Ovako, bukvalno krpimo kraj sa krajem.
Miličinu svadbu sam čekala cijelog života, ona mi je kao sestra koju nikada nisam imala. Morali smo da odemo, makar bez ičega. Uzeli smo posljednjih 20 eura u kući i stavili u kovertu, a ja sam se osjećala kao najgora osoba na svijetu.
Nekako sam prevazišla taj loš osjećaj kako je slavlje teklo. Najgori trenutak je bio kada je, nakon što je sakupila koverte sa novcem, odlučila da uzme mikrofon i otvara jednu po jednu, kako bi pročitala koliko je ko dao! Zanijemela sam!
Prvi put sam tako nešto vidjela. Vidjela sam, po njenoj faci, da joj nije prijatno – muž je tako želio, a ona je morala da ispoštuje dragog, jer se u njegovom kraju to tako radi.
Kako je otvarala koverte, ja sam sa svakom novom umirala. Ređale su se cifre od 100, 200 pa i 500 eura. Mene kao kumu je ostavila za kraj. Dovoljno sam se loše osjećala sama sa svojom savjesti, ali kao da to nije bilo dovoljno.
Kada je otvorila moju kovertu, ja i muž smo već od stida i sramote počeli da crvenimo i spremali se da pobjegnemo sa te svadbe, a moja prijateljica je na mikrofon rekla pred 500 zvanica da je od svoje najbolje prijateljice, svoje kume dobila 1000 eura!
Bila sam šokirana, muž i ja smo se pogledali i ništa nam nije bilo jasno. Naravno, zvanice su bile u transu i svi su nas gledali sa divljenjem. Bože, kakvi su to ljudi, mislila sam, dok mi je u ušima i dalje zujalo ono “hiljadu”. Ja te pare ne pamtim da sam u životu vidjela u svojim rukama.
Nakon par minuta kuma mi je prišla i našu kovertu zapakovanu vratila i rekla da zna da nisam u najboljoj situaciji i da želi da mi vrati moj novac, jer moje iskreno prijateljstvo joj je vrijednije od sveg novca ovog svijeta, a da je na mikrofon pročitala da sam joj dala toliko samo zbog zlih i pokvarenih ljudi koji su čekali da bude manje.
Njoj, je kako je rekla, najvažnije što sam ja bila uvijek tu za nju, i nikakav novac ovog svijeta to ne moe da promijeni.
Zaplakala sam od sreće… ali kada sam došla kući shvatila sam da je ona kovertu ipak otvorila, jer je pored mojih 20 eura bilo još 500 eura.
Najbolja prijateljice, voljela bih da smijem da ti napišem ime, ali ne bi bilo u redu, jer znam da bi se ona naljutila. Nikada ništa nije radila da bi je neko hvalio ili pričao o tome. Hvala ti, mila moja kumo, ponosna sam i srećna jer te imam u svom životu!
A vi zaboravite na prljave pare i naučite da cijenite prave stvari i vrijednosti u životu!”
BONUS>
“Imala sam 20 godina kada sam tek rođenu kćerku ostavila ispred doma za nezbrinutu djecu.Krila sam trudnoću, sama se porodila i istog trenutka se odrekla svoje kćerke. Trudnoća je bila nesretan slučaj za vrijeme studentskih dana i nisam smjela dozvoliti da mi ta jedna greška uništi život. Od tada je prošlo mnogo godina, tačno 22 i danas sam srela moju kćerku.
Tačnije, mislim da je ona, jer kada sam je vidjela kao da sam vidjela sebe kada sam bila njenih godina… IDENTIČNA! Kosa, oči, usta… BEN NA LIJEVOM OBRAZU…
Ma smjela bih ruku u vatru da stavim da je to ona. Krenula sam prema njoj da je zagrlim, da joj kažem ko sam, ali onda sam stala jer sam shvatila da nemam pravo na nju.
22 godine su prošle, a ne prođe niti jedan dan da se sjetim moje kćerke iako je u mom naručju bila tek nekoliko sati. Mislila sam da ću se spasiti ako je se odreknem, međutim ono što osjećam, bol u grudima, to nikada neće proći. Mogu sa sigurnošću reći jer već je prošlo 22 godine, a bol ne da je manja, nego je svakim danom sve veća. Udata sam, imam još troje djece, za one koji gledaju sa strane imam savršen život, ali ono što osjećam u sebi je daleko od savršenog