Kada je Dejvid Glašin izgubio svoje bogatstvo u berzanskom krahu 1980-ih, spakovao je svoje stvari u mali kofer i preselio se na udaljeno ostrvo
Dejvid Glešin (78) po sopstvenom izboru već 25 godina ostao na zabačenom ostrvu u sjevernoj Australiji.
Prije nego što se Glešin preselio na ovo ostrvo, bio je uspješan preduzetnik koji je posjedovao oko 30 miliona dolara na papiru. Kaže da je imao dvije jahte, da je posjedovao više imanja na obali i da se družio sa titanima australijske trgovine.
Danas dugo živi sam, rijetko se vraća na kopno. Nosi bijelu bradu sa morem i hrani ostrige bos i bez košulje.
Pitanje koje muči mnoge ljude: Šta je natjeralo nekadašnjeg multimilionera da zamijeni luksuz i udobnost za život na pustom ostrvu?
Od bogatstva i jahti do prosjačkog štapa
Prije četrdeset godina, Dejvid Glešin je živio život na vrhuncu uspješne poslovne karijere. Ova priča započinje u Sidneju, Australiji, gdje je Dejvid odrastao kao sin advokata i dijetetičara. Njegovo djetinjstvo je bilo idilično, uživao je u blizini luke i osjećao se sretno okružen porodicom.
Nakon sticanja diplome iz oblasti trgovine i menadžmenta, Dejvid je odlučio da gradi karijeru u duhanskoj industriji. Međutim, vremenom je osjetio da želi nešto više od korporativnog svijeta. Sanjao je o tome da ostvari svoje poslovne ideje i napravi nešto svoje.
Jednog dana, njegov prijatelj mu se obratio sa zanimljivom ponudom – pokazao mu je mapu na kojoj je navodno bila označena lokacija rudnika zlata u Papui Novoj Gvineji. Obećavajući bogatstvo koje bi se moglo ostvariti na tom mjestu, Dejvid je uspio da prikupi impresivan kapital od 2 miliona dolara i osnovao firmu za istraživanje rudarstva. Kasnije, ta firma je čak izlistala svoje akcije na australijskoj berzi, donoseći Dejvidu dodatni ugled i finansijski uspeh.
Tokom spekulativnog ekonomskoj preokreta 1980-ih, vrijednost akcija u njegovoj kompaniji je znatno porasla – cijena po akciji skočila je sa 25 centi na čak 1,40 dolara. Dejvid Glešin je na papiru postao milioner.
Dejvid je na papiru postao milioner
Prema tradicionalnim standardima, njegov život je bio poput bajke. Bio je sretno oženjen, imao je dvije divne kćerke, posjedovao je više luksuznih nekretnina na plaži u Sidneju, imao svoje jahte i redovno je odlazio na skijanje u prestižna američka odmarališta.
Međutim, kako to obično biva, prelijepi trenuci nisu trajali zauvijek.
U ponedjeljak, 19. oktobra 1987. godine, svijet finansija se suočio sa dramatičnim trenutkom koji će ostati urezan u sjećanju mnogih ljudi tada kao “Crni ponedjeljak”.
Na Volstritu, epicentru svjetskih finansija, dogodio se strmoglavi pad vrijednosti akcija, koji je u roku od samo 24 sata doveo do gubitka više od 500 milijardi dolara kapitala. Ova katastrofa označila je jedan od najcrnjih trenutaka u historiji svjetske berze.
Sljedećeg dana, Australija je osjetila potrese ovog globalnog kolapsa, dok je njen tržišni indeks slijedio Volstrit u sunovrat. U naredna dva dana, mnoge akcije na australijskom tržištu pale su za zastrašujućih 40%, izazivajući šok i paniku među investitorima.
U ovom vrtlogu finansijske krize, Dejvid, koji je do tada bio poznat kao uspješan poslovni lider, suočio se sa dramatičnim i teškim trenucima. Gotovo cijela njegova neto vrijednost je bila povezana sa akcijama, kao predsjednik, osjećao je veliku odgovornost prema svojim investitorima. Međutim, njegove visokorizične investicije, posebno u rudarskom sektoru, trpjele su teške gubitke.
Bio je svjedok kako vrijednost njegovog fonda brzo pada u realnom vremenu, sa 1,40 dolara na samo 0,28 dolara, da bi na kraju stigla do samo 0,02 dolara.
Njegova finansijska situacija postajala je sve očajnija, a Glešin je morao da uzima sve veće kredite kako bi održao svoj posjed i pokušao da sačuva svoj finansijski integritet. Kako bi opisao svoj očaj, koristio je slikovitu analogiju – stavljao je sve svoje čipse u jednu korpu i suštinski se osjećao kao da peca s tuđim mamcem.
Banke su počele da ga pritiskaju, a do 1991. godine je izgubio svoj dom, ostavši bez krova nad glavom i novca, što ga je praktično pretvorilo u beskućnika.
Finansijska katastrofa nije samo uzdrmala njegovo bogatstvo, već je duboko uticala na njegov lični život. Njegov brak se raspao, a porodični odnosi su se poremetili, razveo se. Glesin je potonuo u alkoholizam, postao je razdražljiv i distanciran od svojih bližnjih.
Ovaj period njegovog života obeležava se kao “intenzivna previranja”. Nekoliko godina je provodio spavajući na kaučima prijatelja dok je pokušavao da se finansijski oporavi posredovanjem u rudarskom sektoru.
Na kraju, Glešin se preselio kod vlasnika kozmetičkog salona po imenu Denik, pokušavajući da se vrati u normalan život. Međutim, brzo je shvatio da u dubini svoje duše čezne za nekom vrstom bjegstva od svega što ga je snašlo.
Ostrvo restauracije
Kao dijete, Dejvid Glešin je odrastao i gradio ljubav prema moru i plažama. Svaki slobodan trenutak provodio je na obali, sakupljajući školjke, trčeći za rakovima i provodeći bezbrižne noći spavajući pod zvijezdama u pjesku.
Zato je kada mu je stari prijatelj, koji je postao agent za nekretnine, spomenuo udaljeno ostrvo koje se može iznajmiti, to je probudilo nešto duboko ukorijenjeno u njegovoj duši. Ta ideja o izolovanom rajskom mjestu na kojem bi ponovo osjetio dodir prirode i mora, zvučala je kao san koji bi mogao postati stvarnost.
Ostrvo koje je bilo predmet razgovora nije bilo bilo koje ostrvo – bilo je to Nacionalni park ostrva Ma’alpiku, poznat i kao Ostrvo restauracije. Nalazilo se u blizini sjevernog vrha Kvinslenda, na udaljenosti od oko 2.000 milja od Sidneja. Do njega se nije moglo lako stići, moralo se putovati avionima sa dva propelera, preći 25 milja neravnih zemljanih puteva i zatim još 15 minuta putovanja brodom od kopna.
Glešin je prvi put posjetio “Resto” 1993. godine, a prizor koji ga je dočekao bio je spektakularan i istovremeno nostalgičan. Bijeli pjesak pod nogama, visoke palme koje blago šušte na povjetarcu i vode tirkizne boje koje se stapaju sa horizontom. Međutim, ostrvo je također bilo u stanju zapuštenosti, prekriveno otpadom i napuštenim građevinama.
Ovo ostrvo nije uvijek bilo nedostižno i nenaseljeno. Konzorcijum biznismena je 1979. godine kupio 30-godišnji zakup ostrva za 156 hiljada dolara. Međutim, 1989. godine, pregovarali su o produženju zakupa na 50 godina, u zamjenu za povratak dvije trećine ostrva domorodačkom narodu Kuuku Ia’u, koji je smatrao ostrvo svojom domovinom.
Sada su ovi biznismeni bili spremni da prodaju svoje udjele na ostrvu za značajnu sumu od 1,2 miliona dolara. Glešin nije imao takvu gotovinu, ali posjedovao je preduzetnički duh i sposobnost ubjedljivosti. Uspio je da ubijedi nekoliko prijatelja investitora da ulože dovoljno novca kako bi iznajmili trećinu ostrva. Na kraju je postao vlasnik jedne od osam dionica na ostrvu, uz obavezu da zajedno sa svojim partnerima razvija zemljište.
Njegovi partneri su sanjali o izgradnji ekološkog odmarališta sa 60 kreveta za godišnji odmor Australaca. Međutim, domorodački narod Kuuku Ia’u i sam Glešin smatrali su ovu ideju neprihvatljivom i odbojnom.
Projekat je bio obustavljen zbog komplikacija u vezi sa vlasništvom nad zemljištem.
Nekoliko godina ostrvo je ostalo prazno i napušteno, kao izgubljeni raj. Tada, 1997. godne, Dejvid je spakovao mali kofer sa nekoliko košulja, kratkih šortseva, baterijsku lampu i osnovne potrjepštine. Te donio hrabru odluku, preselio se tamo, na ostrvo koje ga je očaralo.
Nikada se više nije vratio, jer je pronašao svoj mir i sreću na ovom udaljenom mjestu gdje je svakodnevni život bio jednostavan i blizak prirodi. Ostrvo restauracije postalo je za njega više od mjesta – postalo je njegov dom.
Glašinov život na ostrvu
Kada se prvi put preselio na Resto, Glešin je imao 60 kilograma viška i borio se sa alkoholizmom. Danas, skoro osamdesetogodišnjak, tvrdi da je u najboljoj formi svog života.
Sa vodeno plavim očima, bijelom bradom, i kožom obasjanom suncem, on podsjeća na Djeda Mraza na odmoru. Nikada nije bio ona tipična slika savremenog gradskog stanovnika, ali na Resto-u postao je majstor preživljavanja.
Uz pomoć prijatelja i povremenih posjetilaca, izgradio je niz objekata, uključujući glavnu rezidenciju sa temeljima od kamenja, krovom od lima, drvenim sanducima za stolice i spavaćim sobama koje gledaju na more. Svaka stvar koju je napravio nosi pečat pažljivo izabrane lokalne izrade.
“Na ostrvu, čak i najmanja stvar ima svoju svrhu”, kaže Glešin. “Ništa ne ide uzalud.”
Glešin ne smatra da je u penziji, ima još mnogo toga da uradi na ostrvu. Očistio je obale koje su nekada bile pretrpane smećem i sada su uređene i čiste. Posadio je stotine stabala – palmi, pandana, casuarina – i sa ponosom ističe da redovno održava travnjake oko svog doma.
Uživa u nekoliko modernih pogodnosti:
Improvizovani tuš koristi vodu iz četiri rezervoara za skladištenje, a cijevi se zagrijavaju čipovima od bambusa.
Gasni zamrzivač napaja generator i čuva pokvarene namirnice.
Satelitska antena pruža telefonske usluge i internet, iako ovaj posljednji radi izuzetno sporo.
Mali čamac ga povremeno vraća u civilizaciju radi snabdijevanja.
Na ostrvu postoji više od 30 izvora hrane. Glešin bere bademe sa plaže, bere divlje šljive i trešnje. Za ručak prikuplja svježe ostrige, a za večeru lovi ribu.
Također, sam proizvodi svoje pivo, koje povremeno razmjenjuje sa ribarima u prolazu u zamenu za rakove i škampe. Ponosi se ovim pregovorima i kaže da je jednom razmijenio 12 boca groga (vrijednih oko 10 dolara) za ribu vrijednu 400 dolara.
“To je osnovna ponuda i potražnja”, kaže bivši biznismen. “Ako ribe izgledaju umorno i iscrpljeno, mogao bih naplatiti malo više.”
“Ljudi vole ideju raja”, kaže Glešin. Ali na ostrvu postoji bezbroj stvari koje mogu poći naopako.
Na kopnu mora da se bori sa komarcima, mravima koji prskaju kiselinu i smrtonosnim zmijama i paukovima. Držao je niz pasa na ostrvu, od kojih su dva ubijena otrovnim ugrizima.
Voda je puna ajkula i morskih krokodila, koji ga često posmatraju dok provodi svoj dan. “Ako vas progoni krokodilar”, kaže on, “najbolje je da trčite u cik-cak da biste ih odbranili.”
Njegovu rutinu diktira vrijeme
Tokom vlažne sezone (od novembra do aprila), česti pljuskovi ugrožavaju njegov život. Preživio je najmanje tri ciklona, od kojih je posljednji (Trevor, 2019.) ostavio ostrvo u ruševinama.
Život ovim stilom života potpuno je promijenio njegov proces donošenja odluka.
“Kao korporativni tip, svaku malu odluku planirate mjesecima unaprijed”, kaže on. “Na ostrvu nemate vremena da reagujete. Morate brzo djelovati.”
Nekada vezan za raspored, Glešin sada gleda na sat samo kada treba da zna vrijeme plime i oseke.
Povremeno, Glešin će ugostiti radoznale posjetioce i VWOOFere (lutajuće farmerske volontere).
Neki, poput austrijskog turiste koji je zahtijevao 10 tuširanja dnevno, imali su problema da se prilagode načinu života odmetnika i iritirali su Glešina. Drugi, poput direktora marketinga koji je napustio sve da bi postao holistički iscjelitelj, inspirisali su ga.
“Upoznao sam mnogo mladih ljudi koji ne znaju šta žele u životu”, kaže on. “Oni su pod pritiskom – trkaju se u krug i ne idu nigdje – i žele neku vrstu dramatične promjene.”
Također je uživao u nekom poznatom društvu tokom godina:
Fred Tarner, nekadašnji izvršni direktor Mekdonaldsa, posjetio je nekoliko puta sa kadrom rukovodilaca radi povezivanja. (Glešin tvrdi da ga je savjetovao o zdravijim opcijama menija.) Rasel Krou svratio je na svoj medeni mjesec 2003. godine dok je bio na jahti u obilasku Velikog koralnog grebena. (“Tražio je od mene sliku, ali sam ga odbio”, kaže Glešin.) Iako Glešin insistira na tome da je “usamljen, a ne izolovan”, on također priznaje da je druženje bila velika žrtva.
U prvim godinama, njegova nekadašnja partnerka Denika pokušala je da sa njim podijeli život na ostrvu. Zajedno su dobili sina, a ona je na kraju otišla sa djetetom. Po nalogu VWOOFera, isprobao je sajtove za upoznavanje na mreži kao što su Zoosk i PlentyOfFish. Nije dobio mnogo ujeda.
Šali se da su njegove “devojke” dve manekene: Filis i Miranda. Posljednji, njegov glavni izvor, nabavljen je na smetlištu za 10 dolara i nazvan po liku iz Šekspirove “Oluje”.
Oni žive u njegovoj glavnoj rezidenciji, ali veza je strogo platonaska (“Nemam seksualne odnose sa njima”, pojasnio je u knjizi koju je koautor napisao 2019.).
Ipak, najbolniji dio života na ostrvu bio je narušen odnos sa porodicom. Njegov sin, sada 22-godišnji DJ, rijetko dolazi u posjetu. Prije deceniju, jedna od njegovih kćerki si je oduzela život. To ga je skoro uništilo.
Posljednjih 25 godina, Glešin je u suštini čučao na ovom malom spornom komadu raja.
Dobio je deložaciju sa ostrva
Većinski zakupac ostrva, kolega iz Australije, izveo je Glešina na sud i dobio pravo da ga deložira. Ali Glešin, koji je od tada dobio podršku lokalne policije i povjerenje obližnjeg urođeničkog naroda Kuuku Ia’u, uspio je da spriječi nasilno uklanjanje.
Godinama je pokušavao da otkupi zakupca kako bi mogao da izgradi utočište za liječenje i vrati zakup nazad Kuuku Ia’u. On smatra da će biti potrebno negdje između 500 hiljada i milion dolara da se to dogodi.
Tokom svog boravka na ostrvu, počeo je da vidi novac kao “lažnog boga”. Ali on je preuzeo nekoliko sporednih napora u pokušaju da prikupi kapital.
Bio je domaćin korporativnih retrita po cijeni od 1000 dolara po glavi i nudao je iskustvo odbačenih u stvarnom životu muškarcima u krizi srednjih godina. Nedavno se oprobao u kriptovalutama i pokrenuo GoFundMe kampanju.
Ali poput naplavljena drveta koje zapljuskuje Restoove obale, novac je presušio. A za sada, njegova stanarska situacija je vrlo neizvjesna
“Pravno”, kaže on, “ja sam prestupnik.”
(Izvor: Stil.kurir)