Ako nešto bjelodano demaskira Vučićev režim izlažući ga narodu na uvid u pravom svjetlu, onda je to luksuzni životni stil Tamare Vučić. Od smrti prethodne, bivše supruge Ksenije, Tamara igra ulogu prve dame u punom kapacitetu.
Luksuz koji ona ističe možda će njenog supruga koštati vlasti, ali ne zato što je luksuz zabranjen u Srbiji, niti što ga narod ne oprašta i ne prihvata mirno, kao što je kod Tita i Jovanke Broz u minulim jugoslovenskim vremenima, piše Danas.
Aleksandar i Tamara, su uostalom, baš u stilu Tita i Jovanke, išli valjda prvi put zvanično zajedno, od vjenčanja prije deset godina, ovog oktobra, u državnu posjetu Kini.
Nejednakost je međutim, ono što se najviše promijenilo od Titovih do Vučićevih vremena. Postala je toliko duboka, brutalna i beznadežna, da neprekidno drži društvo na ivici mržnje i rata.
A Vučić decenijama igra u javnosti ulogu poštenog dobrostojećeg građanina koji se snažno bori protiv te mrzilačke nejednakosti, odnosno protiv tajkuna, onih “odabranih” koje je proglasio za svoje i državne neprijatelje.
Neprekidno godinama priča da je običan čovjek, da jede parizer, da nosi sakoe iz fundusa, da sam vozi svoja ne tako skupa kola… Životni stil Tamare Vučić upravo je prikaz koliko je ta njegova skromnost lažna, i koliko sve jače probija upravo oligarhijska raskoš.
Koliko tu nema građanstva nego samo oligarhije, konstatovala je i bivša ministarica Zorana Mihajlović, prigovarajući prvoj dami Srbije “gde tačno živite Vi” i uporedivši je sa Marijom Antonaetom, koja posjećuje modne revije i bira skupocjene parfeme, umjesto da se angažuje protiv zagađenja prirode i femicida.
Šta li bi tek mogla građanska desnica da prigovori da kojim slučajem u Srbiji zaista postoji? Da primijeti da u danima dok se Aleksandar viđa sa svojim prijateljem Emmanuelom u Parizu, a Tamara bira mirisnu notu za srpski parfemski brend iz najstarije francuske fabrike (koliko li to samo košta) baš tih dana dakle, izmješta se na inicijativu francuskih diplomata nadgrobna ploča srpskim vojnicima iz Prvog svjetskog rata u Prištini, da ne remeti obilježavanje Dana primirja.
Dok su njih dvoje, Aleksandar i Tamara u Parizu dakle, ili na Vinskoj viziji, Srbi na Kosovu, brane jedino goli život, i eto tu nadgrobnu ploču, toliko je vladarski oligarhijski par stigao da im obezbijedi političkih prava.
Najzad, budući da će ovaj tekst biti od strane režima korišten i zloupotrijebljen za politički napad sa tezom da je riječ o propagandnom napadu na porodicu, odnosno suprugu predsjednika, u Danasu napominju da nikakav lični napad te vrste nije ni u primisli, niti je poenta. Ovo je jednostavno životna činjenica.