Drago J. iz Belog Manastira doživio je neviđenu sudbinu, kakvu gotovo niko na svijetu nije doživio.
Iako je rođen 1948. godine, u život se vratio tek 2007. Naime, do marta te godine Dragu je od svijeta skrivala njegova majka Veronika.
Zatvoren u sobi, sa rešetkama na prozorima, Drago je živeo više od pola veka. Da apsurd bude još veći, kuća strave bila je svega nekoliko stotina metara udaljena od belomanastirskog Centra za socijalni rad, piše Večernji list.
Priča o Dragi, koji je život proveo u kućnom pritvoru, bez ikakvog kontakta s vanjskim svijetom, potresla je Baranju i cijelu Hrvatsku prije 16 godina.
U kući, u ulici Vladana Desnice, u Belom Manastiru, na broju 26, “nevidljivi čovek” proveo je 59 godina života.
Svi su zaboravili, ili nisu ni znali da Drago postoji.
Meštani su s vremena na vreme, noću, kada je svetlo bilo upaljeno, viđali siluetu čoveka u kući, ali nisu znali da je to sin kojeg je majka od ranog detinjstva zaključavala u kući, pažljivo ga skrivajući od svijeta, piše Večernji .
Drago nikada nije upoznao druge ljude
Komšije, sa kojima su novinari razgovarali 2007. godine, tvrde da Dragu nikada nisu videli. Koliko ga je majka dobro sakrila govori i neverovatna činjenica da Dragu nikada nije videla čak ni bratova supruga, iako su prvih godina braka živeli na istom kućnom broju i delili dvorište.
Ukratko, skoro šest decenija nesrećnik zapravo nije postojao, jer niko, osim nekoliko članova njegove porodice, nije znao za njega. Nije se igrao sa vršnjacima, nije slavio rođendane, nije išao u školu…
Drago nikada nije upoznao druge ljude, čak ni prve komšije. Nije izlazio iz kuće, uživao je u toplini sunca, osećao je vetar na licu, udisao svež vazduh. Bio je 24 sata dnevno zatvoren unutar četiri zida svoje male sobe.
Jedini prozor, u toj sobi tuge, gledao je na dvorište i bio je, kao zatvor, osiguran rešetkama, koje su bile postavljene na svim prozorima kuće užasa, sagrađene početkom prošlog veka.
Nije bilo direktnog izlaza iz male sobe, koja je bila cijeli Dragin svijet. Staza, prema izlazu u dvorište, vodila je kroz kuhinju u kojoj je spavala njegova majka. Vrata te sobe su tokom dana uvijek bila zaključana. Bio bi privremeno otvoren samo uveče.
Nije znao čemu služi kupatilo, komšije nisu znale da postoji
Veronikina majka ga je pustila u kuhinju samo pod okriljem mraka. Prolaznici bi, u prostoriji u kojoj je gorjelo svjetlo, tada vidjeli siluetu čovjeka.
Uvijek je, kako su rekli, sjedio tako da mu vide samo leđa, ali ne i lice, pa je njegov identitet ostao misterija.
Čak ni meštani, koji su, skrećući put iz jedne ulice u drugu, prolazili kroz njihovo dvorište, pa čak ni komšije koje su ponekad svraćale, Dragu nikada nisu videli.
Nakon što mu je otac umro, jedina osoba koju je Drago vidio i čuo posljednjih 20 godina bila je njegova majka. Nije imao kontakt sa svijetom ni preko radija ni preko TV ekrana. Nije znao ni čemu služi kupatilo. Tek nakon smrti Veronikine majke u februaru 2007. godine, strašna priča je izašla na videlo.
Bio je najstariji od tri brata
Kako se tada saznalo, Drago je bio najstariji sin Veronike i njenog supruga Ivana.
Večernji piše da se Drago razbolio kao vrlo mali, pa su ga, kako su mještani pretpostavili, zbog sramote zatvorili u kuću, kako ga više niko ne bi vidio.
Kako je vrijeme prolazilo, svi su zaboravili na dječaka. Za njega više niko nije pitao, jer je Drago za Veronikinu majku, tvrde oni koji su je poznavali, bila zabranjena tema.
Postao je nevidljiv i za svoje komšije i za sistem
Dragino ime posljednji put je u dokumentima zabilježeno 1978. godine. Invalidska komisija Osijek je 7. marta zabilježila da je na Šalati liječen kao četverogodišnjak. Pominje se i otpusna lista dječije klinike Rebro iz 1963. godine, kada je nesretnom dječaku dijagnosticirana teška mentalna retardacija.
Vještaci su tada konstatovali da ne govori, iako dobro čuje. Opisali su ga kao mirnog, plačljivog i mentalno retardiranog. U dokumentu se navodi i da nije završio školu, da živi sa majkom i da mu je potreban stalni nadzor.
Mračna tajna uglednih roditelja?
Dragina majka Veronika nekada je, po pričanju meštana, bila prava dama. Oblačila se elegantno, nosila je šešire i svilene rukavice. U to vrijeme bila je jedna od rijetkih koja se mogla pohvaliti da je završila srednju školu.
Njen suprug Ivan je bio inženjer arhitekture, a svoj radni vijek proveo je radeći kao šef katastra u Belom Manastiru.
Kako je Veronika bila Mađarica, iz njihove kuće se najčešće čuo mađarski jezik. Kasnije se ispostavilo da Drago ne razumije hrvatski, jer mu je majka cijeli život pričala samo na mađarskom.
Živjeli su nedaleko od Centra za socijalni rad
Među članovima porodice Drago je imao još dva brata. Stariji Pero je živeo i radio u Beogradu, a mlađi Mirko je sa porodicom živeo u Ludbregu. Komšije su ispričale da su Mirko i njegova supruga prve godine braka živjeli u dvorištu kuće u kojoj su bili Drago i njegova majka, ali ni Mirkova supruga Dragu nikada nije vidjela. Prvi put ga je videla kada joj je umrla svekrva Veronika.Iako sve zvuči neverovatno, istina je, potvrdili su u Centru za socijalni rad u Belomanastiru, što, da apsurd bude veći i priča još tragičnije, udaljeno je od Draginog “zatvora” svega nekoliko stotina metara.
Kako je Drago završio?
Tek nakon što je 2007. godine 59-godišnji Drago ponovo rođen, ovaj nesretnik je ponovo počeo da postoji za sistem.
Preko Centra za socijalni rad smješten je u hraniteljsku porodicu, kod Valerije Morić, u Kneževim Vinogradima.
Prilikom odabira hranitelja, jedan od osnovnih uslova bio je da nova porodica nesretnog Drage zna mađarski, jedini jezik koji je čuo i na kojem mu je majka razgovarala. Nije razumio hrvatski, a prema riječima hraniteljice, nije mogao razumjeti ni cijele rečenice, već samo riječi, poput dođi i sjedi.
Prvih deset dana, nakon što se pridružio porodici, svaki put kada bi neko ušao u njegovu sobu, Drago bi navlačio ćebe preko glave. Nije joj dozvolio da se presvuče ili opere.
Na sreću, situacija se vremenom popravila. Počeo je da nosi pelene, hraniteljica je rekla da bi je ponekad držao za ruku ili stavio dlan na njen obraz. Iako je mogao da se kreće, godine “zatvora” učinile su svoje i nije bio voljan da ustane iz kreveta. Dadilja mu je donosila obroke u sobu.
“Voli da jede variva, ali su mu najdraži slatkiši. Raduje im se kao malo dete, što zapravo i jeste na mentalnom nivou”, rekla je tada Valerija.
Zašto je porodica bolesnog Dragu osudila na strogu kaznu kućnog zatvora, da li ga je bilo stid ili strah od njegovog nepredvidivog ponašanja, Dragini roditelji su tu tajnu poneli sa sobom u grob.