“Pili smo po gutljaj vode iz čepa, da bi nam duže trajala” – ovako priču započinje Semir, koji je prije nekoliko dana evakuisan iz Pojasa Gaze. On i njegova porodica živjeli su u sjevernom djelu. Na početku, mislili su da je riječ o zemljotresu. Da je počeo rat, shvatili su vidjevši mrtva tijela na ulicama. Sada je na sigurnom, u Salakovcu, ali svakodnevno iščekuje vijesti o ostalim članovima porodice.
“Sve je ostalo iza mene, kuća, braće, sestre, nisam čuo za njih otkako je počeo rat, imam četiri sestre, dio njih je već otišao, dio ostao. Kad bih razmišljao da se vratim tamo, biće katastrofalno za nas. Stvarno ne možeš misliti, najdraže ljudi da gubiš. Mi hoćemo mir za nas i našu djecu. Gajiš dijete, pa nije to drvo, odjednom vidiš da je umrlo”, kaže Semir El-Barawy.
Iako takvim scenama više ne prisustvuju, boje se mraka. Kada zatvore oči ponovo se pojavljuju potresne slike rata.
Utočište su pronašli u prihvatnom centru nadomak Mostara. Njih 29, kažu zadovoljni su, zahvalni, konačno su na toplom i sigurnom, ali nisu srećni. Mislima su još uvijek u Pojasu Gaze.
“Ne može se zaboraviti, još imamo porodicu koja je tamo. Moj brat još nije došao, amidže, dajdže, svekrva, ima ih puno. Katastrofa, situacija je katastrofa. Pobjegli smo iz mog stana, jer su bacali granate dok smo bili u njemu. Hvala Bogu da smo ostali živi. Umrlo je desetoro ljudi u mom stanu, dok sam ja bila u njemu”, priča nam mlada Ista Shehada.
Sutka El-Barawy, rođena Bišćanka, osjetila se sigurnom kada je kročila na bosanskohercegovačko tlo. Sada, kaže, iščekuje dan kada će ponovo zagrliti kćerku. I pita se odakle im snaga da sve strahote prežive.
“Moje srce je počelo da kuca kad sam ušla u BiH, ja sam tad rekla ja i moja porodica smo spašene. Dosta više, mi smo živi. Mi smo išli u kanalizaciji do koljena da bi nasuli flašicu vode za djecu. Hiljadu i po učenika može da bude u školi, nas je tu bilo devet i po hiljada upisanih, znači ukupno jedanaest hiljada, jedno uz drugo. Bez vode, bez hrane, ako treba hljeb, trebaš pješačiti 5 kilometara, 4-5 sati stajati u redu, možeš dobiti ili ne. Desi se granata, pogine dosta ljudi. Vratiš se bez hljeba, djeca gladna.”
Ipak, raduje ih susretljivost koja im je pružena u Bosni i Hercegovini.
“Inače smo mi ovdje voljno, nemamo nikakvih problema, sve što nam treba imamo, svaki tren pitaju nas je li šta treba, je li ovo dobro, hoćete li nešto. Svakih pet minuta dolaze nam ljudi, oficijelni organi da nas paze i vide da li nam nešto treba”, kaže Ahmed Shahin.
Nakon oporavka, očekuje ih proces vađenja novih dokumenata, pronalazak novog, stalnog smještaja.
“Što se tiče stanova imamo ih maltene u cijeloj BiH, u preko 10 gradova, čekamo njihovu odluku da li žele ići u te stanove ili ne. Kada oni odluče, imaće listu stanova, kvadraturu, mjesto, grad, oni gdje se izjasne, tu će biti. Država stoji iza tog stana i plaća sve troškove”, kaže ministar za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, Sevlid Hurtić.
O premještanju, za sada, ne razmišljaju. Potrebno je još vremena da bi se oporavili i krenuli naprijed.