Rješenje “dvije države” je “jedini mogući ishod koji može omogućiti Izraelcima i Palestincima da žive u miru”, a protiv tog rješenja se zalagao izraelski premijer Benjamin Netanyahu i stoga ne bi trebao upravljati bilo kojim dijelom ovog procesa, “ni mirovnim procesom, a ni ratom”, navodi se u analizi koju potpisuju izraelski političar Ami Ayalon, pravnik Gilead Sher i aktivista Orni Petruschka.
“Nakon 7. oktobra, Izrael je postao druga zemlja”, navodi se na početku analize koju je objavio Foreign Policy. Ističu se da je tog dana, kada su se pripadnici Hamasa infiltrirali u Izrael i brutalno ubili više od 1.400 ljudi i uzeli više od 220 taoca, “postalo jasno da se Hamasu ne može dozvoliti da ostane na čelu Gaze”.
“Izraelski rat nije rat po izboru protiv Palestinaca, već neizbježna kampanja za oslobađanje nas, kao i naroda Pojasa Gaze, iz okrutnog stiska Hamasa. Izraelska vojna kampanja mora uspjeti. Ali njena organizacija i održavanje zahtijevat će utvrđivanje političkih ciljeva u vezi posljedica”, navode oni. Dodaju da će to kakva će Izrael postati država za deset godina “zavisiti od političkih izbora koje ona sada donese, a ne samo od vojnih odluka: njena bezbjednost i prosperitet će zavisiti od toga da li će stvoriti novi politički horizont u svom regionu i ozbiljno napredovati ka konačnom rešenju dvije države, za Izraelce i Palestince“, podcrtali su.
Navode da, dok radi na vojnom porazu Hamasa, Izrael također mora raditi na definiranju svoje dugoročne strategije.
“Izraelski premijer Benjamin Netanyahu nije sposoban da upravlja bilo kojim dijelom ovog procesa – niti ratom za poraz Hamasa niti naporima da se osigura trajniji mir. Izrael mora dati prioritet široj političkoj viziji, ne samo radi smanjenja tenzija s obližnjim zemljama i izbjegavanja da nasilje zahvati region, već i radi sebe samog: da osigura svoju budućnost kao demokratske nacionalne države jevrejskog naroda i da sačuva svoju osnovne vrijednosti slobode i pravde — vrijednosti koje dijeli sa Sjedinjenim Državama”, navodi se u analizi.
“Netanyahu smatrao da je Hamasova vladavina u Gazi dobra za Izrael”
Nakon što se izraelski premijer Ariel Sharon povukao iz Gaze 2005. godine, njegov nasljednik, Ehud Olmert, na funkciji od 2006. do 2009., pokušao je sarađivati s Palestinskim vlastima na sklapanju mirovnog sporazuma koji je uključivao Gazu.
Međutim, ubrzo nakon što je preuzeo dužnost od Olmerta, Benjamin Netanyahu, “nepromišljen i ciničan vođa, pokušao je ojačati Hamasovu poziciju u Gazi”, navode autori.
“Zagovarao je nesrećnu ideju da je Hamasova vladavina u Gazi bila fundamentalno dobra za Izrael: da izraelskim interesima bolje služi nedostatak jedinstva među Palestincima – s Gazom odvojenom od Zapadne obale, gdje umjerenija Palestinske uprave (PA) ima moć – nego političko jedinstvo među Palestincima”, objašnjavaju oni.
Mnogi izraelski kritičari istakli su nesklad između ključnog govora koji je Netanyahu održao na Univerzitetu Bar-Ilan u Tel Avivu u junu 2009., u kojem je podržao rješenje o dvije države, i njegovih postupaka kasnije, koji su pojačali percepciju da Izrael nije imao legitimne palestinske partnere za pregovore i promovirao aneksiju zapadne obale preko izraelskih doseljenika.
“Netanyahu je dozvolio Kataru da finansira Hamas i oslobodio više od hiljadu Hamasovih zatvorenika u zamjenu za jednog zarobljenog izraelskog vojnika, Gilada Shalita; U posljednjih 12 godina, Netanyahu je blokirao napore organizacija poput Svjetske banke da rehabilituju Gazu jer su ti napori uključivali i PA (Palestinsku upravu)”, navode autori.
Navode da je Netanyahu vjerovao da bi teške političke veze između Zapadne obale i Gaze ometale svaki mirovni proces koji bi mogao dovesti do ishoda dvije države. Njegova želja da spriječi ovaj proces bila je vođena još višom ambicijom: spriječiti nastanak suverene palestinske države i podjelu Svete zemlje, objašnjavaju.
“U stvari, tačno je suprotno: ta podjela, uprkos sigurnosnim rizicima koje bi mogla predstavljati, ključna je za očuvanje identiteta Izraela kao demokratske države za jevrejski narod. Rješenje jedne države ne može zaštititi jevrejsku državu. U demokratskom Izraelu koji je uključivao Zapadnu obalu i Gazu, Jevreji bi činili nešto manje od 50 posto stanovništva. Ali zadržavajući trenutno stanje, Izrael se udaljava od svojih demokratskih vrijednosti”, podcrtali su autori.
Objašnjavaju da izraelski doseljenici na Zapadnoj obali uživaju prava koja su znatno superiornija od onih dogovorenih za Palestince, a dva odvojena pravna sistema reguliraju živote Jevreja i Palestinaca tamo dok je Gaza pretvorena u geto, bez aerodroma i skoro potpunom izraelskom blokadom kopnenih i morskih luka.
“Da budemo jasni, nijedna od ovih stvarnosti ni izdaleka ne opravdava ili oprašta zločine koje je Hamas počinio 7. oktobra. Ali užasni događaji tog dana pokazuju koliko je ova nenormalna stvarnost neodrživa i nestabilna. Ona samo pomaže u stvaranju plodnog tla za procvat najnehumanijih oblika terorizma”, navode autori.
Zašto se Netanyahu protivio rješenju “dvije države”
Neposredno prije nego što je Netanyahu preuzeo vlast 2009. godine, anketa Instituta Dahaf pokazala je da je 78 posto Izraelaca spremno da ovu neodrživu situaciju riješi rješenjem o dvije države. Ali umjesto da se suoči sa zadatkom postizanja toga, Netanyahu je prisilio Izraelce da igraju ulogu u strateškoj igri “koja se pretvorila u farsu”, navode autori, ističući da su Izraelci dugi niz godina podnosili neprekidne raketne napade Hamasa na njihove gradove i sela. Dodaju da bi rijetko koja druga zemlja tolerisala takvu situaciju, a Netanyahu je zatražio od Izraelaca da polažu preveliku vjeru u tehnologiju, kao što su raketni presretači Iron Dome razvijeni sa Sjedinjenim Državama, kako bi se smanjila šteta od raketne vatre.
“Sve to vrijeme, Netanyahu je dozvoljavao katarskim izaslanicima da povremeno ulaze u Gazu s koferima punim miliona dolara u gotovini. Zauzvrat, zamišljao je da drži Gazu na “slaboj gorionici”, ključajući od ozlojeđenosti, ali nikad ne pretvarajući situaciju u punu humanitarnu krizu; dozvolio je Hamasu da preživi i skrenuo pogled s Hamasa dok se grupa nastavila naoružavati. Također je pokušao da sklopi mirovni sporazum sa Saudijskom Arabijom koji je u suštini ignorisao Palestince”, navode.
“Ovaj plan je imao za cilj da očuva ultradesničarsku, aneksionističku koaliciju koja ga je vratila na vlast krajem 2022. I omogućio mu je da zastraši pravosudni sistem i izbjegne presudu u njegovom tekućem, višegodišnjem krivičnom suđenju za korupciju. Netanyahuova desničarska koalicija bila je direktno fokusirana na širenje jevrejskih naselja na Zapadnoj obali i uništavanje mogućnosti rješenja dvije države. U posljednjih nekoliko godina, jevrejski doseljenici su sve više uznemiravali, zastrašivali i terorizirali Palestince na Zapadnoj obali; Netanyahuova vlada je praktično ignorisala ove radnje, dozvoljavajući da to postane norma”, objašjavaju autori.
Ističu da je Netanyahu vjerovao da je bilo kakva prijetnja trenutnoj situaciji od Palestinaca pod kontrolom, te također “svjesno oslabio izraelsku vojsku svojim nedavnim fokusom na reformu pravosuđa“. Navode da je on ignorirao snažna upozorenja veterana izraelskog sigurnosnog establišmenta kao što su general Moshe Yaalon i general Amos Malka, kao i mnogih drugih grupa “da bi ova promjena režima prerušena u reformu mogla naštetiti izraelskoj nacionalnoj sigurnosti eliminacijom njegove podjele vlasti, slabljenjem tijela za provođenje zakona, podrivajući ekonomiju i napadajući temeljne vrijednosti koje su izraelsko društvo održavale kohezivnim”.
Potrebna nova ideja
Prema anketi Ženevske inicijative iz septembra ove godine, 42 posto Izraelaca podržalo je rješenje o dvije države.
Autori ističu da “ovo predstavlja određenu eroziju vjere javnosti u tu ideju otkako je Netanyahu preuzeo vlast”.
“S obzirom na to koliko je Netanyahu agresivno pokušavao da poništi bilo kakvu mogućnost rješenja o dvije države, značajno je da je znatno više Izraelaca i dalje reklo da im je to draže od bilo kojeg drugog mogućeg ishoda”, navode oni.
Ističu da je sada prerano pretpostaviti kako će Hamasov masakr 7. oktobra promijeniti percepciju izraelske javnosti o rješenju s dvije države, ali da “izraelski lideri moraju Palestincima ponuditi viziju mira koja im daje nacionalno dostojanstvo”.
Navode da, prije nego što dođe do bilo kakvog rješenje o dvije države, Hamas mora biti uklonjen s vlasti u Gazi, što nije jednostavno uzimajući u obzir da se pripadnici te grupe često “kriju iza palestinskih živih štitova tako što svoje urede, pa čak i svoje skrovišta za oružje i raketne bacače, postavljaju na mjestima koja su posebno gusto naseljena civilima”. Stoga, rušenje Hamasa može zahtijevati dalje teške borbe u urbanim područjima. Dodaju da izraelska vojska u tome može uspjeti, ali da kopnena invazija mora biti dobro proračunata, sa jakim planom za ono što će se dogoditi kasnije, i da ne može biti grešaka zbog pritiska javnosti ili želje za osvetom.
Nekoliko dana nakon Hamasovog napada, nekoliko centrističkih izraelskih lidera, uključujući bivšeg ministra odbrane Bennyja Gantza i generala Gadija Eisenkota, bivšeg načelnika štaba Izraelskih odbrambenih snaga, pridružilo se Netanyahuovoj vladi, formirajući ratni kabinet.
“Prisustvo racionalnijih glasova u izraelskoj vladi je pozitivan znak. Ali i dalje postoji opasnost da bi intenzivne borbe u Gazi mogle izazvati nove sukobe u dodatnim arenama kao što su Zapadna obala i granica Izraela s Libanom. Nemarno izvedena invazija na Gazu koja ubija mnoge civile ili stvara humanitarnu krizu mogla bi na ulice dovesti mnogo više hiljada muslimana koji suosjećaju s palestinskom borbom i patnjom, destabilizirajući arapske susjede Izraela”, upozoravaju.
“Prije svega, operacija u Gazi mora poslati pravu poruku Palestincima. Nakon što Hamas i Palestinski islamski džihad budu uklonjeni s vlasti, na Izraelu će biti da ponovo pokrene svoj cjelokupni pristup civilnom palestinskom stanovništvu, uključujući i Gazu”, podcrtali su.
Autori opisuju Hamas kao “ideju” po kojoj Jevreji moraju biti trajno uklonjeni sa Bliskog istoka putem nasilja. Ističu da bi se ova ideja mogla svidjeti mnogim Palestincima sve dok ne postoji stvarna mirovna opcija uz koju mogu priložiti svoje nade.
“To je ideja koja nikada neće biti poražena oružjem”, dodaju.
Zbog toga, smatraju da mora da se pojavi “bolja, atraktivnija ideja”, i to ideja koja ne polazi od toga da Jevreji i Arapi trebaju da budu u konfliktu iz kojeg može izaći samo jedan pobjednik.
“Izrael mora ponuditi tu ideju. Izraelski lideri moraju Palestincima, uključujući i onima koji žive u Gazi, ponuditi pravi horizont za mir koji im pruža nacionalno dostojanstvo. Netanyahuovi branioci tvrde da on nikada nije imao druge političke opcije jer nije imao dobrog palestinskog partnera u pregovorima. To jednostavno nije tačno. Iako se Hamas oduvijek pozicionirao protiv bilo kakvog kompromisa, PA već dugo podržava rješenje s dvije države. Njegov vođa, Mahmoud Abbas, mogao je biti – i još uvijek može biti, uprkos svojim slabostima – partner posvećen mirnoj podjeli”, navode oni.
Objašnjavaju da će uništenje Hamasovih oružanih snaga stvorit politički vakuum u Gazi, a da Izrael neće imati nikakav interes da obnovi kontrolu nad tamošnjim palestinskim stanovništvom.
“Umjesto toga, mora pomoći u osmišljavanju procesa u kojem međunarodne snage kojima koordiniraju Izrael, PA i Sjedinjene Države – uz saradnju susjednih arapskih zemalja kao što su Egipat, Jordan i Saudijska Arabija – preuzimaju odgovornost za prijelazni period, uspostavljajući javni red i mir i popravljajući infrastrukturu. Ova tranzicija bi mogla ubrzati pregovore o planu dvije države po uzoru na Arapsku mirovnu inicijativu iz 2002. godine, i može biti podložna modifikacijama”, navode.
Ta inicijativa predlagala je da Izrael osigura mir sa cijelim arapskim svijetom u zamjenu za njegovo povlačenje sa Zapadne obale i dijelova Jerusalema u kojima dominiraju Arapi. Izvediva modifikacija uključivala bi ograničenu zamjenu teritorija kako bi se smanjio broj izraelskih doseljenika koji bi morali biti preseljeni na oko 100.000, odgovarajuće sigurnosne aranžmane i sporazum o tome kako riješiti pitanje Palestinaca koji su napustili izraelsku teritoriju 1948. godine. To je, navode autori, mogući ishod koji može omogućiti Izraelcima i Palestincima da žive u miru i osiguraju svoj prosperitet, a Izrael učiniti sigurnijim, legitimnijim i usklađenijim s vlastitim temeljnim nacionalnim vrijednostima slobode i pravde.
“Rješenje o dvije države jedini je mogući ishod koji može omogućiti Izraelcima i Palestincima da žive u miru”, podcrtali su.
Navode da Netanyahu ne može upravljati bilo kojim dijelom ovog procesa, ni mirovnim procesom, a ni ratom.
“Potpuno je izgubio povjerenje ne samo svojih neprijatelja, već sada i mnogih svojih prijatelja. A u posljednje vrijeme izgubio je povjerenje čak i među članovima najviših redova izraelskog sigurnosnog establišmenta”, navode.
Podsjetili su da je Netanyahu 29. oktobra “izazvao haos” objavom u kojoj je prebacio krivicu na izraelske obavještajne agencije jer su propustile znakove Hamasovog napada, te da je kasnije obrisao tu izjavi i izvinio se.
“Ali ova vrsta impulzivne, defanzivne epizode koja podriva vrijedne zvaničnike i prijeti njegovoj krhkoj vladi jedinstva mogla bi se ponoviti. Što je najvažnije, on ne može voditi Izrael u jedinstvenom trenutku koji zahtijeva da zemlja iskoristi priliku da promijeni smjer svog sukoba s Palestincima. On mora odmah podnijeti ostavku ako Izrael želi imati bilo kakvu šansu da se oporavi od razaranja koje je izazvao svojoj sigurnosti, ekonomiji i društvu”, navode autori.
Dalje ističu da su Izraelci pozdravili riječi i djela podrške američkog predsjednika Joea Bidena, a posebno su cijenili njegovu brzu posjetu njihovoj zemlji, ratnoj zoni, tokom koje se sastao sa porodicama Izraelaca otetih u Gazi.
“Činjenica da su Izraelci morali tražiti ogromnu utjehu i moralnu podršku od Bidena u posljednjih nekoliko sedmica samo naglašava koliko je Netanyahu postao potpuno manjkav za zadatke s kojima se njegova zemlja suočava”, ističu.
“Sve dok Netanyahu ostaje premijer, Biden mora da mu stavlja do znanja da mu Sjedinjene Države nisu izdale dozvolu da radi šta god želi u Gazi. Biden bi trebao naglasiti da Sjedinjene Države vide mirovni proces dvije države kao imperativ, viziju koju je on već nagovijestio. Palestinci su se osjećali napušteni zbog nedavnog izraelsko-saudijskog zbližavanja i taj osjećaj se mora ispraviti. Bilo koji slični budući ugovori koje američki i izraelski čelnici budu zagovarali se moraju direktno pozabaviti problemima s kojima se Palestinci suočavaju, uključujući obavezujuće, kontinuirane i referentne procese za povlačenje Izraela sa Zapadne obale i za rehabilitaciju Gaze”, podcrtali su.
Na kraju navode da je pružanje rješenja Palestincima, konkretnog vremenskog okvira za uspostavu vlastite države u kojoj mogu ostvariti svoje nacionalne aspiracije, prakticirati samoopredjeljenje i živjeti bez okupacije, šalje pozitivnu poruku ne samo Palestincima već i međunarodnoj zajednici i arapskim susjedima Izraela.
“Ali kako Izrael sada vodi tešku i komplikovanu vojnu kampanju, mi Izraelci također moramo početi sebi govoriti drugačiju poruku: da je neprijatelj Hamas, a ne palestinski narod. Za to je potrebna nova, razumna vlada u Izraelu”, zaključili su.