“Muž mi je juče javio da ga voze sanitetom u bolnicu

Kako se osteopatija sve više koristi diljem svijeta, pa tako i u Hrvatskoj, sve više ljudi zna za taj oblik zdravstvene skrbi. Seminari posvećeni osteopatiji već se devet godina održavaju nedaleko od Zagreba, u Velikoj Gorici, a osobito su korisni zdravstvenim djelatnicima jer ih osposobljavaju za holistički pristup (tretiranje osobe u cjelini), koji je komplementaran medicini, fizioterapiji i drugim zdravstvenim granama. Osnovno načelo osteopatije je da traži uzrok problema u blokiranom dijelu tijela, a cilj je tretmana osloboditi tenzije u tkivu, čime se poboljšava krvotok tretiranog dijela, smanjuje bol, poboljšava pokretljivost i pomaže tijelu u aktivaciji vlastitih obrambenih snaga s ciljem izlječenja. Uzimajući to u obzir, osteopatski pristup uspješno se primjenjuje u slučajevima funkcionalnih promjena u tkivu, a patološke promjene ne tretira.

I u našoj zemlji osteopatija se uspješno primjenjuje kao komplementaran način rehabilitacije odraslih i djece – u privatnim poliklinikama, specijaliziranim igraonicama i toplicama.

Da bismo razumjeli što znači holistički pristup, odnosno osteopatija, trebamo zaviriti u prošlost. Riječ osteopatija nastala je od dviju grčkih riječi: osteon (kost) i pathos (patnja, bol). Tako je, naime, svoj novi manualni postupak nazvao američki liječnik i kirurg Andrew Taylor Still. Dobro poznavajući anatomiju, fiziologiju i prirodne zakone, kao i metode liječenja Indijanaca i namještanja kostiju, Still je osmislio i razvio osteopatski postupak. Zanimljiva je povijesna činjenica da je jedan od njegovih pacijenata bio i Daniel David Palmer, koji je nakon intenzivna druženja s A. T. Stillom utemeljio kiropraktiku.

Načela na kojima se temelji osteopatija Still je pronašao u prirodi. Četiri temeljna su:

• nužan je dobar krvotok – ako nešto blokira krvotok, blokada će imati utjecaj na zdravlje. Dobar krvotok može se usporediti s potokom koji mora nesmetano teći da održi bistrinu i čistoću:
• u tijelu je sve povezano i u njemu vlada funkcionalno jedinstvo – ako je nešto u tijelu blokirano, blokada će utjecati na neki drugi dio tijela:
• struktura vlada nad funkcijom – primjerice, ako uganemo skočni zglob, šepat ćemo:
• autoregulacija – znači da tijelo sadrži mehanizam ozdravljenja koji mu pomaže da se samo izliječi.

Still je liječio pacijente novom vrstom medicine dugi niz godina, da bi 1892. u Kirksvilleu osnovao prvu američku školu osteopatije, koju je nazvao American School of Osteopathy, koja se danas zove Kirksville College of Osteopathic Medicine. Stillov postupak prilično se razlikovao od onih koje je primjenjivala školska medicina toga vremena, koja je pacijentima nudila lijekove ili kirurgiju, dok je A. T. Still liječio samo manualnim postupkom.

Godine 1929. američki Kongres izglasao je zakon prema kojem američki osteopati imaju isti status kao i liječnici opće medicine. No, s vremenom su osteopati u toj zemlji radili sve manje manualni dio osteopatske medicine, a sve više propisivali lijekove kao i liječnici. Tako danas u Americi samo oko 10 posto osteopata prakticira manualnu osteopatiju, a mnogo manje njih kraniosakralnu, koju je razvio William Garner Sutherland, učenik A. T. Stilla.

U Europi je osteopatija imala dva zasebna razvojna puta. U Velikoj Britaniji utemeljena je 1911. godine, kad se John Martin Littlejohn, učenik A. T. Stilla, vratio u Englesku i u Londonu osnovao The British School of Osteopathy, prvu takvu školu u Europi. Iako s dugom tradicijom, osteopatija je tek prije nekoliko godina i službeno priznata u Engleskoj.

Šezdesetih godina prošloga stoljeća nekoliko američkih osteopata, među kojima je bila i doktorica Viola Frymann, došlo je u Francusku predavati osteopatiju fizioterapeutima, liječnicima, zubarima i drugim zainteresiranim osobama. Pritom su bili motivirani činjenicom da jako malo osteopata u Americi prakticira osteopatiju kakvu je zamislio njezin osnivač A. T. Still, a još ih manje prakticira kranijalnu i sakralnu, zbog čega je prijetila opasnost da nekoliko idućih generacija ta znanja potpuno zanemari. Zahvaljujući dr. Violi Frymann, najpoznatijoj osteopatkinji za djecu, i njezinim kolegama spašen je manualni dio osteopatije, pogotovo kranijalni, nakon čega se osteopatija uspješno proširila diljem Europe.

Neki francuski osteopati zatim su u Kanadi osnovali škole. Prva kanadska osteopatska škola zvala se College d’etude Osteopathique de Montreal, a 1982. osnovao ju je francuski osteopat Philippe Druelle (opaska uredništva: Druelle je bio učitelj autorice članka Velde Lulić, koja danas poučava osteopatiju u Kanadi, Njemačkoj, Švicarskoj i Hrvatskoj).

Europska unija osteopatiju je priznala tek nedavno i trenutačno se radi na standardiziranju osteopatskog školovanja.

Svoju želju da osteopatiju dovede u Hrvatsku Velda Lulić ostvarila je potkraj devedesetih godina prošloga stoljeća, kad je održala prve prezentacije u Zagrebu. U okviru Hrvatskog društva za promicanje osteopatije (Croatian Association for the Promoting Osteopathy) od 2001. održavaju se seminari u Velikoj Gorici. Početnoj grupi polaznika svake se godine priključuje sve veći broj ljudi, koji svojim klijentima tako pružaju sve kvalitetniji i ujedno koristan tretman. Cilj takvog školovanja u Hrvatskoj je educirati buduće diplomirane osteopate i s vremenom steći službeno priznanje osteopatije kao profesije. To je posebno važno ne samo zbog zaštite profesije, nego i klijenata. Naime, sve više ljudi koristi se nazivom osteopat ili kaže da nudi osteopatski tretman, a nema odgovarajuće i dovoljno dugo školovanja iz tog područja, što u konačnici može imati dalekosežne posljedice za njihove pacijente.

Uloga osteopatije u zdravstvenoj skrbi je uklanjanje ili ublažavanje funkcionalnih poremećaja: bolova u kralježnici i zglobovima, osobito kod disfunkcije čeljusnog zgloba, kranijalnih i vertebralnih ozljeda, sportskih ozljeda koje ne zahtijevaju kirurški zahvat, disfunkcija mimične, govorne i žvačne muskulature, teškoća s disanjem, respiratornih disfunkcija, sinuitisa, astme, migrene, bolova u trudnoći, ginekoloških problema, bolnih menstruacija itd.

U dječjoj dobi se primjenjuje preventivno nakon produljena ili traumatičnog poroda, zatim kod djece s posebnim potrebama (optimizacija mišićnog tonusa, bolja propriocepcija, povećanje vlastitih unutarnjih potencijala), kod problema s hranjenjem, kod hiperaktivne, dezorijentirane i dezorganizirane djece, djece s teškoćama u učenju te za relaksaciju i smanjenje stresa.

Naše iskustvo pokazalo je kako je osteopatski pristup jako koristan djeci s neurološkim poremećajima, i to kao alat komplementaran medicini i fizioterapiji. Tijekom devet godina uspješne primjene osteopatije kao komplementarnoga terapeutskog pristupa u Hrvatskoj, roditelji, liječnici i drugi zdravstveni djelatnici često su primjećivali napredak djece dodatno tretirane osteopatskim postupkom.

Dugoročni cilj primjene osteopatije na ovim područjima svakako je jačanje suradnje s liječnicima, fizioterapeutima, stomatolozima, logopedima i drugim zdravstvenim djelatnicima u sklopu multidisciplinarnog pristupa zdravlju.