Napuštena mjesta intrigiraju maštu i oduzimaju

Od svih tvari, u organizmu najviše ima vode koja u odrasle, normalno uhranjene osobe, čini više od 60 posto tjelesne težine (primjerice, osoba teška 65 kg sadrži oko 40 litara vode!). Tjelesnu tekućinu, koju čine voda i u njoj rastvorene tvari, u organizmu dijelimo na:

1. staničnu (intracelularnu) tekućinu – čini 2/3 tjelesne tekućine
2. izvanstaničnu (ekstracelularnu) tekućinu – čini 1/3 tjelesne tekućine, a dijelimo je na krvnu (vaskularnu) tekućinu i međustaničnu (intersticijalnu) tekućinu.

Za organizam je osobito važno održavanje volumena tekućine u vaskularnom prostoru (volumen krvi) i u stanicama jer o tome ovisi normalna cirkulacija krvi i funkcija stanica.

U normalnim uvjetima u zdravom organizmu postoji ravnoteža unosa vode i njezina izlučivanja.

Unos vode – Organizam potrebnu vodu dobiva iz tekućine koju unosi pijenjem, uzima je iz krute hrane i putem oksidacije organskih tvari tijekom metaboličkih procesa (endogena voda – svakodnevno se u metaboličkim procesima stvori 300 do 450 ml endogene vode).

Izlučivanje vode – Voda se iz organizma izlučuje mokrenjem, stolicom, znojenjem i nevidljivim isparavanjem (perspiracija) preko kože i pluća. Isparavanjem s površine kože i preko pluća tijelo stalno gubi vodu. Taj način izlučivanja vode u obrnutom je odnosu prema vlazi iz atmosfere – što je viša vlaga manje tekućine izlučuje se iz tijela i obrnuto.

Odrastao čovjek dnevno gubi 500 ml vode po m² tjelesne površine, što u čovjeka koji teži 70 kg iznosi 850 ml.

Tjelesni sastav čovjeka teškog oko 65 kg

tjelesni sastav	kg	(%)
voda	40	61,6 %
protein	11,5	17,7 %
masti	9,0	13,8 %
ugljikohidrati	0,5	0,8 %
minerali	4,0	6,1 %

Visoke temperature pojačavaju gubitak tekućine

U ljetnom razdoblju, čije je glavno obilježje toplo vrijeme i obilje sunca, naš organizam zahtijeva prilagodbu na koju je posebno osjetljiv kardiovaskularni sustav. Vremenski i klimatski uvjeti (temperatura, tlak i vlažnost zraka) i njihove nagle promjene mogu biti neugodan okidač za pogoršanje zdravstvenih tegoba i raspoloženja, na što su posebno osjetljivi kronični bolesnici.

Poput niskih, i visoke temperature čimbenik su stresa za organizam, tako da ljeti posebno moramo misliti na dostatan unos tekućine kako ne bi došlo do dehidracije. Naime, kad se temperatura okoliša ili toplina stvorena u organizmu poveća toliko da je isparavanje preko kože nedovoljno, dolazi do izlučivanja vode znojenjem. Zbog pojačanog znojenja organizam gubi vodu, ali i veliku količinu soli, to jest natrijeva klorida, stoga pri obilnom znojenju treba nadoknaditi ne samo vodu, nego i sol.

Fizički napor (mišićni rad) dodatno povećava gubitak tekućine jer se mišićnim radom povećava tjelesna toplina, a posljedično i znojenje. S obzirom na to da alkohol i kofein djeluju diuretski, mogu pogoršati već postojeću dehidraciju.

Utjecaj hrane na metabolizam vode

Za metabolizam bjelančevina (proteina) potrebno je sedam puta više vode nego za metabolizam ugljikohidrata. Stoga prehrana bogata proteinima može izazvati prekomjernu dehidraciju, a s njom i gubitak dušika, kalija, fosfora, sumpora i natrija.

Poznato je da se natrij uglavnom nalazi u namirnicama životinjskoga podrijetla, tako da su kod ljudi koji se hrane pretežno biljnom hranom potrebe za kuhinjskom soli veće nego kod onih koji se hrane namirnicama životinjskog podrijetla (mesoljupci) jer biljne namirnice sadrže više kalijevih soli nego natrijevih soli. ​Međutim, treba imati na umu da kod mesoljubaca unos soli često premašuje dnevne potrebe jer ne računaju na „skrivenu sol“ koju te namirnice već sadrže u sebi.

Dotok krvi u kožu je glavni mehanizam za prijenos topline iz unutrašnjosti tijela prema vanjskoj površini, tako da za kožu možemo reći da je „uspješan radijator“.

Znojenje gotovo točno počinje na tjelesnoj temperaturi od 37 ºC i pojačava se pri daljnjem porastu temperature. Obično je praćeno širenjem (vazodilatacijom) krvnih žila. U nekim slučajevima dolazi i do sužavanja (vazokonstrikcije) krvnih žila (tzv. hladan znoj), najčešće u slučaju psihičke napetosti i straha. Postoji i tzv. gustativno znojenje (refleksno znojenje lica i vrata), koje može nastati pri konzumaciji pikantnih i jače začinjenih jela (npr. riblji čobanac).

Maksimalni intenzitet znojenja tijekom mišićnog rada iznosi do dvije litre po satu, a pri visokoj vanjskoj temperaturi i do četiri litre po satu. Dnevno lučenje znoja tijekom napornog rada i visoke temperature može iznositi i više od 11 litara.

Vodite računa o tome da nam treba najmanje osam čaša vode dnevno, a kad se obilno znojimo i pri tome još i fizički radimo, potreba je i dvostruko veća.

Obilno znojenje može organizam uvesti u stanje dehidracije. Osim toga, zbog jakog znojenja može doći do pada koncentracije elektrolita (poglavito natrija i klorida) u izvanstaničnoj tekućini. Tako čovjek koji se obilno znoji dnevno može gubiti 15-20 grama natrijeva klorida dok se ne aklimatizira.

Osoba koja od djetinjstva živi u tropskim predjelima u tijelu ima veći broj aktivnih žlijezda znojnica nego čovjek koji živi u hladnijim područjima.

Preznojavanje (nakon fitnessa, trčanja, teretane, intenzivnog treninga) je poželjan put eliminacije štetnih tvari. Osim toga, njemački stručnjaci ustanovili su da se u znoju nalazi prirodni antibiotik dermicidin koji se znojenjem širi po cijeloj koži i navodno se pokazao vrlo djelotvornim protiv različitih vrsta bakterija i gljivica, uključujući i kandidu. Stoga znojenje ne treba izbjegavati po svaku cijenu i suzbijati primjenom različitih antiperspiranata. Poželjnije je nakon preznojavanja (koje je, ne zaboravite, način na koji tijelo regulira tjelesnu temperaturu) istuširati se, a zatim nadoknaditi izgubljenu tekućinu.

DEHIDRACIJA

Osim zbog obilnog znojenja, do dehidracije može doći i zbog unošenja nedovoljne količine tekućine, poglavito vode, kao i nakon crijevnih infekcija praćenih povraćanjem i proljevom.

Pri dehidraciji najprije dolazi do gubitka vode i smanjenja volumena izvanstanične tekućine. S obzirom na to da je izvanstanična tekućina razblažena otopina natrijevih soli, poglavito natrij klorida, dehidracija ujedno znači i manjak soli i vode u tijelu.

Imajte na umu da je žeđ tek kasni odgovor organizma koji se pojavljuje kad je dehidracija već nastupila. Dakle, na unos tekućine, poglavito vode, moramo misliti svakodnevno.

Poželjno je da čista, negazirana voda čini približno 2/3 dnevnog unosa, dok ostatak treba biti samo nadopuna, ali ne i zamjena za vodu. Ujedno se savjetuje izbjegavati gazirana zaslađena pića, alkohol i kofein.

Sol (natrij klorid) je sastojak od presudne važnosti za organizam, baš kao i kisik, voda i kalij.

Natrij igra važnu ulogu u regulaciji propusnosti i transporta kroz staničnu membranu (osobito elektrolita i vode) te u regulaciji podražljivosti i bioelektričnog potencijala stanične membrane. Najzastupljeniji je kation u krvnoj plazmi, dok je klorid najzastupljeniji anion, što znači da je krv blago slana. Natrij je ujedno i glavni kation izvanstanične tekućine, za koju smo prethodno rekli da se dehidracijom prva gubi, dok je kalij glavni kation stanične tekućine.

Ljudska krv sadrži 0,9 posto soli koja je nužna za brojne biokemijske reakcije u tjelesnim tekućinama, za probavu i provođenje podražaja.

Natrij klorid ujedno služi kao idealan nosač joda koji je organizmu nužan za odvijanje normalnog metabolizma štitne žlijezde. Još je 1953. donesen ‘Zakon o jodiranju soli’, i to s 10 mg kalijeva jodida po kilogramu soli, čime je u to vrijeme znatno smanjena endemska gušavost, no većina uvoznika nije se pridržavala tog propisa. Danas je na snazi ‘Pravilnik o obveznom jodiranju soli’ i to s 25 mg kalijeva jodida po kilogramu soli, čime se uglavnom zadovoljava potreba organizma za jodom.

Gotovo sav natrij klorid apsorbira se iz crijeva i izlučuje iz organizma mokraćom, a zatim ponovo apsorbira u bubrezima. U regulaciji izlučivanja tekućine iz organizma sudjeluju bubrezi koncentriranjem ili razrjeđivanjem mokraće, već prema potrebi – štedi li se voda ili izlučuje suvišna tekućina. Stoga pri oboljenjima bubrega, poglavito onima koja smanjuju filtraciju kroz bubrege ili u bolestima u kojima je poremećen krvotok bubrega, može doći do zadržavanja (retencije) soli u organizmu.

Sol je u većoj količini štetna i opasna, posebno za kardiovaskularni sustav: veže vodu i povećava volumen izvanstanične tekućine te automatski podiže krvni tlak, koji je jedan od čimbenika rizika za bolesti srca i krvnih žila. Pretjeran i neprimjeren unos soli dodatno opterećuje i bubrege koji i sami sudjeluju u regulaciji krvnog tlaka.

Kako sol ima osobinu vezanja vode, potreba za solju i dodatnim soljenjem može biti signal organizma za neprepoznatu dehidraciju ili manjak nekih minerala u organizmu. Unatoč tome, savjetuje se ne dosoljavati hranu, ne umakati povrće u sol i slično. Ujedno treba paziti i na dostatan unos vode jer je dehidracija sama po sebi stres za organizam i može potencirati sklonost povećanju krvnog tlaka.

SOL I KOŽA

Sol potiče prokrvljenost kože, uklanja višak tekućine i nakupljenih štetnih tvari, dubinski čisti, obnavlja i jača kožu, pomaže u održavanju tonusa kože i istodobno opušta cijelo tijelo. Kupke na bazi krupno granulirane morske soli obogaćene opuštajućim eteričnim uljima koriste se u tretmanima relaksacije u SPA centrima.

S obzirom da tijelo ne može samo stvoriti sol, moramo je unositi putem hrane i tekućine tako da predstavlja sastavni dio svakodnevne prehrane. Uobičajeno se koristi morska sol (dobiva se isparavanjem morske vode), koja pored natrijeva klorida sadrži i druge minerale i njihove soli (kalcij, magnezij, kalij itd.) prijeko potrebne ljudskom tijelu.

Prema svim statistikama, uobičajenom prehranom dnevno unosimo znatno više soli nego što nam je potrebno (8-15 g), i to na sljedeći način:

• oko 20 posto ukupnog dnevnog unosa soli uzimamo putem namirnica koje prirodno sadrže sol, primjerice, jaja, meso, riba, sirevi i slično
• naknadnim dodavanjem kuhinjske soli u hranu unesemo oko 15 posto ukupno unesene soli
• ostatak soli unosimo preko gotove i polugotove hrane i procesiranih namirnica – tu, oku nevidljivu sol („skrivena sol“) gotovo i ne doživljavamo i, nažalost, ne pribrajamo ukupnom preporučenom dnevnom unosu soli.

Preporuka je dnevni unos soli svesti na 5 mg (jedna čajna žlica). Osobama s povišenim krvnim tlakom ili poremećajem u radu bubrega i bubrežnim bolestima savjetuje se redukcija na 2,5 mg dnevno.

Osim što treba biti oprezan s dodatnim soljenjem, posebno se savjetuje smanjiti unos namirnica koje u sebi već sadrže dosta soli, tzv. „skrivenu sol“:

• konzervirana hrana: konzervirana riba, paštete, mesni naresci, konzervirano povrće
• suhomesnati i dimljeni proizvodi: naresci, šunka, kobasice
• ukiseljeno povrće: kiseli krastavci, paprika, masline, lučice
• tvrdi sirevi: sadrže zasićenu mast i sol
• slane grickalice: slani krekeri, čips, pereci, štapići, slani kikiriki pržen u ulju i sl.
• dodaci hrani: senf, kečap, sojin umak, razni salatni preljevi, kocke za juhu, gotove juhe
• mineralna voda: gazirana i negazirana mineralna voda sadrže dosta soli natrija i ne savjetuju se osobama s povišenim krvnim tlakom.