Neki ljudi ne moraju gledati strašne filmove ili čitati horor romane da bi doživjeli uzbuđenje; imali su zaista jezive iskustva.
Dok se neka od ovih uznemirujućih događaja mogu objasniti, drugi će vas natjerati da preispitate svoj odnos s realnošću.
Jedno je sigurno: istinite priče koje smo sakupili za vas danas ostat će vam u mislima satima.
– Jednog dana sam se vratio kući kasno i vidio svoju cimerku kako brzo ulazi u svoju sobu, umotana u mokri peškir. Pozdravio sam je, ali me ignorisala i izbjegavala kontakt očima. Pomislio sam da me nije primijetila. Deset minuta kasnije, čuo sam je kako dolazi kući izvana. zbunjen, upitao sam: “Zar nisi bila u svojoj sobi?” Preblijedila je i rekla mi da odmah odem do automobila, zaključam ga i pozovem 911. Kasnije sam, užasnuto, saznao da moja cimerka zapravo ima šizofreniju. Ponekad preskoči svoje lijekove, što uzrokuje da se disocira i postane paranoidna. U svom disociranom stanju, napustila je kuću ne shvatajući to, a zatim se ponovo vratila, vjerujući da se suočava s provalnikom. Ovo objašnjava njeno čudno ponašanje—najprije me ignorisala, a zatim me tražila da odem do auta—misleći da je u kući stranac, a zapravo je to bila ona sama. Živio sam s njom dva mjeseca i nisam znao ovo o njoj. I dalje je volim i smatram je prijateljicom, ali ne treba ni govoriti da sam se brzo iselio jer nisam mogao osjećati sigurnost u toj kući više.
– Sjećam se prije 17 godina kada sam dobila svoje prvo dijete i ležala u bolničkoj sobi sa bebom u krevetcu pored sebe te noći. Sestra je ušla i rekla da mogu odvesti bebu u odjel za novorođenčad na nekoliko sati, kako bih mogla odmoriti. Rekla sam ne, želim da mi beba bude pored mene, da je mogu gledati. Sljedeće noći, bila sam veoma umorna i zamolila sestru da odvede bebu u odjel za novorođenčad na nekoliko sati. Ta sestra je pobledjela i rekla: “Vaša beba treba ostati s vama u sobi. Nemamo odjel za novorođenčad. Niko nikada ne bi došao uzeti vašu bebu od vas!”
– Kada sam bila dijete, sjećam se da sam ležala na podu svoje sobe sa širom otvorenim vratima dok su moji roditelji gledali TV u dnevnoj sobi oko 1 ujutro. Odjednom, pokušala bih ustati da odem u kupatilo, i moj mozak bi gotovo simulirao to. Nije mi palo na pamet sve do petog puta da nikada zapravo nisam ustala. Bila sam zakovana za pod, nesposobna da se pomaknem, govorim ili pozovem roditelje. Činilo se kao da mi je nešto isisalo dušu iz tijela i da sam prikovana za tlo. Tek kada je moj otac ušao da me vrati u krevet, počela sam očajnički plakati.
– Imala sam san o svom mužu i meni kako imamo troje djece. Bio je sladak i sretan sve dok nisu počeli polako nestajati, Thanos stil. Sjećam se da sam se probudila i osjećala se “čudno.” Sljedeće sedmice, saznali smo da sam trudna s trojkama. Jedno od njih sam izgubila, drugo je iznenada postalo neodrživo, a treće je moralo biti uklonjeno jer je bilo daleko premalo i predstavljalo je opasnost za moj život. To je bilo najjezivije iskustvo mog života.
– Jedne ljetne noći dok sam bila u srednjoj školi, spavala sam s otvorenim prozorom. Oko 3 ujutro, čula sam nekoga kako žestoko zvoni svojim autom, iznova i iznova. U tom trenutku nisam bila potpuno budna i nisam shvatala odakle dolazi zvuk. Onda sam iznenada čula ženu kako viče: “Neko, molim vas, pomozite mi!” To me odmah nagnalo da skočim iz kreveta i trčim u sobu mame da joj kažem da trebamo pozvati 911. Moja mama je pozvala i prijavila incident. Nakon nekoliko minuta, vidjeli smo policajce kako dolaze i pretražuju područje sa svjetlima, ali nisu mogli pronaći nikoga u njihovom autu, pa su na kraju otišli. Sljedećeg dana smo pitali komšije da li su čuli ili vidjeli nešto, i niko nije čuo ni glasa. I dalje me to čudno impresionira do danas.
-Kada sam bila dijete u ranim 2000-im, moja sestra i ja smo imale televizor u našoj sobi koji je bio samo za gledanje DVD-a (nismo imale kablovsku). S vremena na vrijeme, televizor bi se prebacivao na crni terminal i počeo nam tipkati riječi. U suštini, psovao bi nas i takođe identifikovao da smo dvije djevojke. Mislile smo da je to smiješno i ludo i zvale bismo naše roditelje govoreći: “Pogledajte šta televizor radi!” Kao odrasle osobe, moja sestra i ja smo potpuno zgrožene kako je televizor mogao to raditi. O tome ko ili šta stoji iza ovog fenomena, još uvijek nemamo pojma.
-Bila je djevojka koja je bila luda za mnom, ali nisam baš želio ništa s njom. Nakon škole, nisam je razmišljao, ali jedne godine kada sam se vratio kući na ljeto, saznao sam da se preselila u zgradu moje porodice, u stan nasuprot našem (moja zgrada ima dva stana po spratu). Nikada joj nisam rekao gdje živim prije toga. Odlučio sam biti uljudan i razgovarati s njenom porodicom i svim tim, poželjeti dobrodošlicu komšijama i tako dalje, a saznao sam od njene mame da je djevojka zapravo predložila da se preseli tu. Ne mogu reći da li je to bilo namjerno ili čista slučajnost, ali recimo da živimo u velikom gradu, i šanse da je to slučajnost su bile male.
– Prije mnogo godina, bila je napuštena stara kuća na krajnjem kraju rasadnika. Čuli smo od drugih da su se tamo okupljali da prirede zabavu. Tako da smo jedne noći, prijatelj, njegova djevojka i ja uzeli neke grickalice i otišli, vođeni samo mjesečevom svjetlošću. Pronašli smo oronulu kuću iza nekih visokih drveća i krenuli prema njoj. Kako smo se približavali, čuo sam jezivi zvuk. Kako smo se još više približavali, sve više žaba je počelo praviti buku. Još nekoliko koraka dalje i zvuk hiljada žaba utopio je sve ostale zvukove, kao da nas upozorava da se ne približavamo toj kući s crnim prozorima. Poslušali smo žabe i vratili se kući sa našim grickalicama, gdje je bilo sigurno.
– Kada sam bila dijete, oko 7 godina, živjela sam u kući gdje je prethodni vlasnik preminuo. Moji roditelji nisu bili uznemireni tim, jer nisu vjerovali u paranormalno i mislili su da se ništa neće desiti. Moja soba je bila najhladnija u kući, a jedne noći probudila sam se i vidjela blijedog, mršavog čovjeka kako me gleda s kraja mog kreveta. NISAM viknula; bila sam toliko šokirana da sam vjerojatno pala u nesvijest jer se sljedeće čega se sjećam, bio je jutro. Nikada nisam rekla roditeljima iz straha da izgledam ludo. Ali se dobro sjećam njegovog lica.
(Novi.ba/Brightside)