Glumac Žarko Laušević preminuo je danas u 63. godini od posljedica teške bolesti. Mi se ovom prilikom sjećamo njegove nevjerovatne sudbine i emocija koje je pretočio u knjigu.
Na stranicama njegovog djela “Sve prođe, pa i doživotna” nalazi se pismo koje je uputio svojoj ženi Aniti:
„Anđele moj predobri, Anito moja!
Ja sam i dalje tu i voljeću te kao pas, odano, ne uzimajući hrane iz tuđih ruku. Kroz maglu trećeg jutra mjeseca decembra, kroz neku nepojamnu crtu zemljine kore, kroz veliki mozak njen, jebitačno kao onaj „Jebiter“ Milića od Mačve, stižem do tvog podnožja.
I ležaću tu, kao pas, dok me ne otjeraš kao psa, ili ne udijeliš oholo kao psu, malo nježnosti.
Ako uhvate ovo pismo, ne iznenadi se ako iduće dobiješ iz štenare.
Da, dodirnuh se jučer. Tobom. Morao sam. Znaš kako je… ne znaš. To me budi, vodi negdje tebi, čini muškarcem. I čini da jesam, a tako nisam.
To me budi i vodi, no opet me vraća, ali ruka me grešna na tebe podsjeća. Ruka što ubi, što piše i čeka. Nema rime…
Samo usamljen orgazam… i posramljen.
Nije robija ono što običan, neobaviješten svijet, ima predstavu o njoj – neke godine provedene iza katanca, bez prava na viđanje svojih, bez prava na bilo kakvu vrstu radosti, bez prava na ikakvu udobnost i privatnost.
Nije.
To i jest najveći šok svakog ovdje dospjelog.
Robija je – pretres usred noći, prekinut mlaz tople vode na tvoje nasapunjano tijelo, oteto pismo, zaplijenjen ručni rad, bahatost i nemar polupismene sekretarice, koja je negdje zagubila tvoju molbu, jer je sinoć ponovo imala onaj isti očajan se*s sa svojim kasnim povratnikom u njen krevet, brak i al*ohol.
Robija je kad ti prekinu, iz čista mira, posjetu jer se oglasio neki alarm, robija je kad ti drže neki telegram o kojem već pišu novine, a ti ga nisi dobio, robija je kad si slavan, pa ti tako slavnom toliko spominju majku…“