Supruga je kosu vezala u rep kako joj ne bi išla u oči dok kuha, čisti ili grli djecu. Kod kuće je nosila mekane trenerke, široke majice koje su bile zgodne za stajanje kraj šporeta, dok briše podove ili širi tek opran veš.
Samo za praznike oblačila je elegantne bluze i široke suknje, stavljala velike minđuše u uši, bezbroj narukvica na ruke i djecu vodila u crkvu ili na festivale. Išli su bez mene. Nisam volio te događaje, a i bio sam umoran. Pa, ne baš toliko umoran, ali to mi je bio dobar izgovor za porodicu. Kada bih ispratio njih, sjedao sam u kola i išao do ljubavnice.
Da, prevario sam ženu!
Ljubavnica je nosila kosu puštenu niz leđa. Nije joj smetala jer ona nije kuhala, nije imala djecu. Kod kuće je nosila elegantni ogrtač, dok se ispod nazirao čipkani donji veš. Nigdje nije žurila. Niko joj nije skretao pažnju sa mene (nije brinula ni o djeci ni o starim roditeljima).
Dok je supruga bila jedna od onih domaćica koja u jesen revnosno slaže milion tegli sa zimnicom u ostavu, ljubavnica je voljela da ide u suši bar. Obožavala je egzotična jela, a ja sam uz nju naučio da jedem “sa štapićima”.
Kada sam prvi put upoznao ljubavnicu i prevario ženu, porodica mi je postala teret. Meni se činilo da supruga ima samo jedno pitanje za mene: kad će plata? Djeci je uvijek nešto trebalo: cipele, ranac za školu, pribor ….
Ljubavnica mi je uvijek poklanjala neke sitnice, prijatne poklončiće koje sam vešto skrivao od žene. I ja sam njoj davao poklone, koje je ona sama birala.
Supruga je i nakon par godina i troje djece, ostala vitka. Bilo mi je sasvim uredu da je predstavljam kolegama na poslu. Bila je uzorna žena.
Prijatelji su već navikli na moj dvostruki život. Zavidjeli su mi na ljubavnici, ali su voljeli da dođu kod mene kući, da ih ugosti moja žena koja je vrhunski spremala baklave, pite, torte….Malo njih je imalo sreće da oženi takvu domaćicu.
Napuštajući moju kuću, u glavi im se uvijek motalo isto pitanje: “Pa, šta ova budala još želi, pored ovakve žene….”
U takvim trenucima bio sam veoma ponosan na svoju porodicu, jer sam imao udoban i čist dom, lijepu i pametnu suprugu i djecu.
Vrijeme je brzo prolazilo, život se nije bitno mijenjao. Navikao sam se na ljubavnicu, isto kao i na suprugu. Shvatio sam da se plašim da je ne izgubim. Nikad joj nisam priznao ljubav ni da ću napusiti porodicu zbog nje, ali sada sam počeo da joj pričam o osjećanjima, jer se pojavila velika ljubomora.
Misli da bih mogao da izgubim suprugu, nikad me nisu opterećivale. Toliko sam je smatrao dijelom sebe, kao da je ona moja produžena ruka.. Nikad nisam ni pomislio da bih mogao ostati bez nje…
Jednog dana supruga je saznala za ljubavnicu. Bio sam pred izborom. Tačnije, da budem sasvim iskren, ostao sam bez izbora. Ostalo mi je da se borim za jednu od njih. Baš u tom momentu sam shvatio da sam sve ovo vrijeme bio strašno usamljen.
Imao sam obe: ljubavnicu i ženu. Žena koja je bila lijepa i prijatna, od kuće pravila dom i rodila mi djecu, i s druge strane ljubavnicu koja je prijala mom egu.
Ali, ja sam varao obe.
Na kraju sam odlučio da budem sam, jer imao sam obe, a nisam voleo ni jednu. Vrijeme je bilo da zavolim sebe…