Novac i moć je uvijek ciljna predstava svake sektaške grupacije, a postoje razlozi zašto žrtve upadaju u te priče
Aleksandar Stričević je nekadašnja žrtva sekte, a danas saradnik nevladinih organizacija koji se bave zaštitom ljudi od uticaja sekti.
Aleksandar Stričević je živio svoj mladalački život kao svako drugo dijete. Bio je odličan đak, uzoran mladić i nikakvi znaci nisu upućivali na to da će se njegov život pretvoriti u tragičnu priču. Međutim, kako sudbina često nepromišljeno upliće svoje prste u naše živote, Aleksandar je doživeo jednu od najstrašnijih tragedija koja će ga pratiti kroz cijeli život. Taj gubitak nije samo pogodio njega, već je razorio i njegovu porodicu, čije članove je udaljio jedne od drugih.
“Približio sam se tim ljudima i vjerovao sam im u sve što su pričali. Oni su sebe postavljali kao mesije, da me izvuku iz lažnog ubjeđenja u kom sam živoi”.
Kako bi prebrodio svoju duboku tugu i bol, Aleksandar je potražio utočište na Internetu. Bio je samo osnovac u tom trenutku, naivno povjeravajući svoje emocije virtualnom svijetu. Nažalost, upao je u zamku opasne verske sekte koja je manipulacijom i zloupotrebom njegove ranjive situacije uspjela da ga uvuče u svoje mračne redove.
Kada je ušao u sektu, Aleksandar je imao 12 godina.
“To je bilo u periodu kada sam imao 12 godina. Tada sam počeo da stupam u komunikaciju sa ljudima koji su u tom momentu meni počeli da pružaju podršku.”
Kako je vrijeme prolazilo, Aleksandar je postajao sve više izolovan od svoje porodice i prijatelja. Sekta je nametnula svoju kontrolu nad njim i manipulisala njegovim mislima i vjerovanjima.
“Ja sam živio u porodici koja je doživjela veliku tragediju. Imali smo lični gubitak u svojoj porodici i kada smo se suočavali sa tom tragedijom, odvojili smo se jedni od drugih, nismo više komunicirali međusobno.”
Njegovi roditelji i bliski članovi porodice nisu znali kako da mu pomognu, jer je sektorska indoktrinacija bila toliko duboka da je Aleksandar prestao da razmišlja svojom glavom.
“Mislili smo da nećemo opterećivati jedni druge ako ne komuniciramo. Tako da smo svi mi pojedinačno tražili neki izlaz sa strane. Imali smo više povejrenja u druge ljude nego jedni u druge. U to vremen internet u Srbiji je bio tek u začecima, to je 2002. godina.”
Aleksansar je ušao u sektu jer mu je trebala podrška
“U to vrijeme sam dobijao podršku od nepoznatih ljudi iz zajednice u koju sam ušao i to mi je bilo jako važno. U to vrijeme su bile aktuelne čet sobe i forum kanali gdje su ljudi razmijenjivali mišljenja. Tako sam naletio na ljude koji su se slagali sa mnom. Pružili su mi podršku.”
Ova priča, koja se čini kao scenario iz horor filma, nije fikcija. To je stvarna priča o Aleksandru Stričeviću, čije iskustvo nas podsjeća na to koliko je važno da budemo svjesni opasnosti koja vreba na Internetu i koliko je bitno da se podstiče mentalna otpornost kod mladih ljudi.
“Ti ljudi koji su mi nudili podršku predstavljali su se kao mladi ljudi, kao studenti i samim tim. Tu je bilo i starijih ljudi koji su razumjeli potrebe jednog tinejdžera.”
Bio je samo i prestravljeno dijete u tim momentima i pronašao je osobe koje su spremne da ga saslušaju i bio je uvjeren da će da mu pomognu.
“Osjećao sam se kao da pričam sa starijim bratom. Osoba se postavila kao da je prošla sve kao ja. Onda sam imao utisak da razgovaram sa nekim ko razumije moju bol. Ja sam do tada bio odličan učenik koji je popustio sa ocjenama ali i sa spavanjem. Mjesecima nisam spavao”.
Aleksandarova priča nas podsjeća na to da život može biti nepredvidiv i izazovan, ali isto tako ukazuje na snagu ljudskog duha da preživi i izbori se sa najstrašnijim iskušenjima.
“U početku je tu bila jedna osoba koja je željela da mi pomogne. Kasnije je to bila cijela čet soba. Odjednom se čovjek nađe u situaciji da me slušaju, interesuje ih šata mi se dešava. Gura se priča u smjeru da sve ljude interesuje šta mi se desilo.”
To je ona podrška koja djeluje kao bezrezervna. Ali ona je potpuno drugačija kao podrška sa psihoterapije. Ali ljudi iz sekte daju podršku u startu pa brzo zaborave i šta su im ljudi pričali kada dođu do svog cilja.
“Mi ostavljamo naše psihoprofile na društvenim mrežama, ostavljamo naše navike, par rečenica kao statuse. Lako se dolazi do pristupa i lako se proceni profil neke ličnosti.”
Aleksandar je imao poseban odnos sa djecom iz škole. Imao je porodičnu tragediju sa 10 godina, kovčezi, kome u bolnici, strašne stvari. Sve ga je to natjeralo da odraste prije svoje generacije.
“I dalje sam se družio sa djecom al nisam sa njima imao duboku komnunikaciju. Na neki način sam se suočio sa stvarima sa kojima se suočavaju i odrasli. To mi je donijelo neko iskustvo, ali ne i zrelost.”
“Članovi sekte su se prvo dotakli religije i to im je bilo važno pitanje. Čovjek me otvoreno pitao da li vjerujem u Boga. Ja kao mali nisam konkretno znao šta to znači ali sam bio učen da vjerujem. Ja sam rekao da vjerujem. A onda mi je on rekao “Ako bog postoji i ako je toliko dobar, zašto nije spasio tvoju sestru?”. To je bila posljednja kap koja me gurnula u kandže seksti. Logično mi je bilo to pitanje. Ako je Bog dobar, zašto joj je oduzeo život sa 12 godina.”
“U tom trenutku se ruše sva znanja koja sam imao, o dobroti, o religiji, o životu, svi faktori kojima sam se vodio su bili srušeni. Približio sam se bliže tim ljudima i vjerovao sam im više nego ikad. Da bi krenuli u zajedniču priču morali su da znaju da li sam doslijeda.”
Dobijao je uputstva za rituale
“Da bi se oni uvjerili koliko sam ja dosledan dobijao sam uputstva za rituale. To su bili rituali kao postavljanje elemenata kao što je pentagram, sveijće, mantre.”
Tražili su od njega da prinese žrtvu
“To je bila neka ispunjenost. To se dešavalo dok nisu zatražili prenos žrtve, a ta žrtva je bila krv mog rođaka. To je bilo previše za mene. Plasirali su mi to kao duhovno uzdizanje i oslobađanje. To nije bilo direktno rečeno kao ubistvo, ali kroz o broju uboda nožem koji ja treba da napravim, tu je bilo jasno da ta osoba više neće biti živa. To je vjerovanje ako ja prinesem dovoljno jaku žrtvu, da ću u zamjenu da dobijem dovoljno jau moć.”
U trenutku kada je to odbio da uradi, komunikacija Aleksandra i članova sekte mijenja smjer.
“Govorili su me kako sam ih izdao i kako sam mogao da uradim nešto tako. Ubijedili su me da su mi pružili toliku podršku a da sam ih ja uvrijedio i izigrao u svemu tome”.
Još uvijek nije komunicirao sa roditeljima
“Krenuo sam da gasim mejl i da se povlačim. Još uvijek nisam imao dobru komunikaciju sa roditeljima. Počeo sam da dobijam mejlove sa svojim fotografijama iz osnovne škole kako se krećem po školi. To me definitivno uplašilo jer sam znao da oni znaju gdje sam i ko sam. Morao sam da razgovaram sa roditeljima kada je krenuo da zvoni telefon. Telefonskoj sekretarici su ostavljali stravične poruke, a to su bili krici”.
To je bilo zastrašivanje, koje Aleksandar više nije mogao da krije.
“U nekim momentima sam ja trčao da se javim na telefon. Trčao sam da brišem te poruke. Moji roditelji su mislili da su to neslane šale. Jednom su me napali jer su me izgurali s puta autom. Tad sam mislio da hoće da me ubiju. Ali da su htjeli oni su to mogli. Htjeli su da me natjeraju da se sam ubijem. Kad sam razgovarao sa majkom, bilo mi je malo lakše. Ona je tražila informacije i saznala nešto o tome. Tad sam prvi put dobio zaštitu i pomoć od udruženja koje se bavilo sektama.”
Destruktivne velike sekte nisu sve iste. Iako mogu djelovati različito na prvi pogled, svaka od njih nosi svoje specifične doktrine i prakse koje često dovode do dubokih promjena u životima njihovih članova.
Evo opširnijeg razmatranja nekoliko različitih sekti i njihovih karakteristika:
Adventisti ili Subotari:
Ove sekte često praktikuju poseban način života. Zahtjevaju od svojih članova da se uzdrže od konzumiranja alkohola i svinjetine, kao i da odvajaju deseti dio svih svojih prihoda. Njihova zajednica često ima stroge rituale vezane za subotnji dan kao dan odmora i duhovne obnove.
Jehovini svjedoci:
Jehovini svjedoci su poznati po svojim religijskim učenjima koja uključuju odbijanje primanja transfuzija krvi, što je u suprotnosti sa medicinskim tretmanima u nekim slučajevima. Ovo učenje je izvor kontroverze i često je izazvalo smrt nekih članova koji su odbili transfuzije.
Sekte odgovorne za smrt članova:
Nažalost, postoje sekte koje su odgovorne za smrt svojih članova zbog ekstremnih praksi koje promovišu. To može uključivati samopovrijeđivanje, zanemarivanje medicinskih tretmana, ili čak nasilje prema članovima koji pokušavaju napustiti sektu. Ove tragedije često ostavljaju dubok trag u porodicama i društvu.
Sekte vođene psihičkim bolesnicima:
Neki lideri sekti su zapravo psihički bolesni ljudi koji privlače druge u svoje mračne svjetove i projektovali svoje psihičke probleme na njih. Ove sekte često koriste manipulaciju i kontrolu nad umovima svojih članova kako bi održavali svoju vlast.
Komercijalne sekte:
Sekte poput Sajentologa često funkcionišu kao komercijalni entiteti, često zarađujući značajne sume novca od svojih članova. Njihovi članovi često moraju plaćati za kurseve, materijale i druge proizvode ili usluge u okviru sekte. Ponekad ove sekte koriste agresivne taktike kako bi privukle i zadržale nove članove.
Sekte sa paranormalnim vjerovanjima:
Postoje sekte koje se bave paranormalnim vjerovanjima, kao što su priče o vanzemaljcima ili okultizmu. Iako se ove sekte često ne smatraju ozbiljnim, mogu privući ljude svojim misterioznim i neobičnim teorijama.
Svaka od ovih sekti ima svoje specifične karakteristike i rizike. Važno je da društvo bude svjesno njihove prisutnosti i da pruži podršku ljudima koji su pali žrtvom njihove manipulacije. Takođe je važno obrazovati ljude o sektaškim opasnostima kako bi se smanjila njihova ranjivost prema ovakvim grupama.