Devojku sam upoznao na fakultetu i nakon nekog vremena smo počeli da zajedno i živimo. Prije mjesec dana je rekla kako će joj, odnosno nama doći njena mama na vikend, jer nikada nije bila u velikom gradu.
Nije mi bilo nešto mnogo drago, ali ajd… Otišli smo po nju na autobusku stanicu i kada je izašla iz autobusa nisam mogao da vjeruje kako je žena dobro izgledala.
Došla je kod nas u stan i samo boga molim da moja djevojka i u pola takva bude kad bude starija.
Primijetila je kako je gledam, i rekla mi je da to što se slobodnije oblači ne znači da može ko stigne i da je gazi.
Izvinuo sam se i zamolio je da ništa ne govori kćerci i da sam jednostavno bio zaslijepljen njenom ljepotom i šarmom.
Zahvalila se na lijepim riječima i rekla da će to ostati između nas.
BONUS:
Sestra mi se naljutila jer sam joj rekla da će sin da je zamrzi jednog dana. Svojevoljno ostaje do kasno na poslu, ako i izađe na vreme ode da radi nokte, ode kod frizera ili s nekim na kafu, a njemu ne posvećuje ni malo pažnju. Zagrli ga u prolazu nakon što pola sata urla na njega za gluposti i ima običaj da kaže da ga je rodila babama i dedama, tetkama i stričevima, pa da ga mi čuvamo. Duša me boli jer je on jedno tako milo i pametno stvorenje, miran je i tih, domišljat, sa 13 godina zna engleski bolje nego većina ljudi oko mene, zna dosta o kompjuterima a zna čak i ljubavne savete da deli tako što pravi paralele sa igricama i npr osvajanju nekog dijamanta i tako dalje…
Radim u jednoj srednjoj školi i uvijek sam popustljivija prema učeničima koji dolaze iz siromašnih ili problematičnih obitelji. Kad ih ispitujem postavljam im lakša pitanja, kad ih ocijenjujem dobiju veću ocjenu od one koju su zaslužili… Znam da prema pedagoškim pravilima ne bih trebala favorizirati učenike ali smatram da takva djeca ionako imaju manju šansu da uspiju u životu, pa zaslužuju da i njih netko nekad malo “pogura”.