Piše: Vildana Selimbegović
Kada je, sredinom prošlog mjeseca, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski afričkim novinarima kazao kako njegova zemlja ima podatke da Rusija – nakon Bliskog istoka – planira pokrenuti i rat na Balkanu, najmanje je pozornosti privukao u Bosni i Hercegovini. Najeksplicitnije je pak reagirao hrvatski premijer Andrej Plenković, koji je zagrebačku posjetu predsjednika Evropskog vijeća Charlesa Michela iskoristio da potcrta kako “samo čvrsto sidrenje zemalja u susjedstvu u europski proces jamči mir i sigurnost” i naglasi da Hrvatska čini maksimalne napore kako bi se međunarodna zajednica više angažirala na Zapadnom Balkanu.
Plenković, za razliku od hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića, ne gaji iluzije o Vladimiru Putinu, a usto je i duboko svjestan da na granici svoje zemlje ima (ne)navođenu rusku raketu Milorada Dodika, najistaknutijeg moskovskog pijuna u ovom dijelu svijeta. No, koliko god Plenković zagovarao bacanje evropskog sidra na Balkan, uvijek se nađu tri majmunčića u Bruxellesu da šute, ne čuju i ostanu slijepi kod vlastitih očiju. Uostalom, da je briselska politika konzistentna, ne bi Zapadni Balkan postao vidljiv tek nakon ruske agresije na Ukrajinu, niti bi se do dana današnjeg toleriralo Vučićevo prenemaganje, a Srbija tretirala kao ključni partner, onaj koji će se jednog jutra probuditi srca punog demokratskih principa i u talasima ih prenijeti na Kosovo, Crnu Goru i onaj dio BiH kojim Dodik gospodari kao da mu je imanje u Laktašima.
Lipši, magarče, do zelene trave, s podsmijehom se nedavno osvrnuo na evropsku politiku i sam laktaški vožd, koji je prošle sedmice taj svoj odnos prema Bruxellesu i materijalizirao. Nakon što se parkirao na tamošnje aerodromske piste i pridružio bogatoj delegaciji BiH, lider SNSD-a, predsjednik Republike Srpske i optuženik pred Sudom BiH zbog eksplicitnog kršenja odluka visokog predstavnika Christiana Schmidta u našoj zemlji, Dodik je domaćinima bahato kazao kako će im dati još jednu priliku, a oni su zauzvrat odlučili da je prihvate, nijemi, gluhi i slijepi na njegovu osionost. Tobože sretni i zadovoljni što se obavezao dozvoliti svojim parlamentarnim poslušnicima da podignu ruke za zakone o Sudu BiH i o pranju novca, “da se riješi problem broja 112, tako što će Vlada RS-a i Federacije usvojiti isti broj koji bi važio u cijeloj BiH, tako je i sa elektronskim potpisom, da ne trošimo vrijeme na glupostima da li treba prenijeti nadležnost ili ne”, te se – na sastanku u užem sazivu – svečano zakleo kako će smanjiti intenzitet svojih progona stranih sudija iz Ustavnog suda BiH.
Sam je i objasnio razloge svoje briselske faze kooperativnosti (“iskazana je volja kod ljudi iz Evropske komisije, koji paketom za razvoj infrastrukture i projekte prilagođavanja EU standardima za zemlje Balkana daju 6 milijardi”), a iako je – otkazujući prethodno ročište pred Sudom BiH – seansu u prijestonici EU ukalkulirao u razloge svojih službenih putešestvija koji ga sprečavaju da se pojavi u sudnici, u međuvremenu je promijenio mišljenje.
I zaista, samo dan nakon Bruxellesa, Dodik je ušetao u sudnicu, praćen uličnim događanjem visokih državnih dužnosnika iz reda SNSD-a. Primitivizam koji je ponudio iz optuženičke klupe zabilježen je još jedino u slučajevima kad se sudilo isilovcima i onima slične provenijencije, čime je zapravo potvrdio tezu da radikali svih boja i dezena baštine identičan obrazac ponašanja. Razlika je u pozicijama moći, a da ih Dodik ima i da je proces koji se vodi protiv njega zapravo i najopasniji upravo zbog toga, čak ni on više ne krije.
Zašto se onda predomislio i uspio doletjeti da na vrijeme stigne u Sud BiH? Nije mu to mogao sugerirati Putin, najavljeno spektakularno petnaestominutno druženje još uvijek čeka, odlazak kineskom predsjedniku koji je trebao prethoditi cupkanju na Crvenom trgu više ni on ne pominje, pa jedini suvisli odgovor bi se mogao potražiti u njegovom tajnom sastanku sa Angelinom Eichhorst, generalnom direktoricom pri službi za vanjske poslove Evropske unije koja je, po saznanjima Oslobođenja, svoju posjetu našoj zemlji posljednjeg novembarskog dana iskoristila da javno podrži Oružane snage BiH, a onda se podruži s Dodikom. Sastanak je dogovoren i isplaniran iz Bruxellesa, pa s obzirom na potrebu da se održi daleko od očiju javnosti, sve sumnje u motive nizozemske desničarke su opravdane. Čemu potreba da se krije susret koji je legitiman jednako kao i Dodikovo pozivanje na briselske seanse?
Zdrav razum nudi nekoliko motiva, a najvažnijim se doima upravo Dodikova isturena pozicija noćnog Putinovog vuka: koliko god zvanični Bruxelles istrajavao na svojoj sljepoći, gluhoći i nijemosti, Dodikova ambicija da bude balkanski prigožin ogoljena je do srži i prepoznata čak i u prvom susjedstvu institucija EU u nekrunisanoj prijestonici zemlje čokolade. Tamo gdje još uvijek sjedi Jens Stoltenberg, koji – što bi rekli političari – ne krije zabrinutost za stanje na Balkanu, ali ni riješenost da ovaj put NATO ne dozvoli reprizu devedesetih.
Evropa je, treba li podsjećati, svojim (ne)činjenjem i (ne)snalaženjem saučestvovala u patnji stradalnika u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije, koji su – nije tajna – daleko najrazornija dejstva, smrti, ratne zločine i genocid proizveli na prostoru naše zemlje, Evropa je – uprkos obećanju nikad više – relativno mirno podnijela i rusku aneksiju Krima, i zapravo se probudila tek nakon invazije na Ukrajinu. Rezultat toga i jeste sve ozbiljnija priča o čvrstom sidrenju jugoistoka Evrope i euroatlantskim integracijama. Da je drugačije, ne bi Zoran Zaev i Sjeverna Makedonija bili onako izigrani, no i dalje u sjedištu EU ima onih koji su za sidra na tankom kanapu. Da li ih, da parafraziram Slobodana Vaskovića, srce vuče da integrišu ovdašnje elite ili su zaista za usisavanje u evropske, a to znači i reformske procese zemalja čiji građani višestruko pate živeći pod šapama svojih elita, pitanje je koje mora biti na stolu prije zelene trave o kojoj Dodik govori s ironijom. Ne bez razloga. Jer sve dok briselski dužnosnici javno govore jedno, a tajno spašavaju Putinove prigožine, ni vagnerovci nisu daleko. A zna se šta oni rade.
(Oslobođenje)