Prošle godine izgubila sam posao koji nam je mnogo značio, a ja muž i djeca živjeli smo prije toga pristojno, od dvije plaće. Međutim kada sam izgubila posao sve se srušilo, nismo ništa imali. Da ne govorim da sam tri dana nakon gubitka posla saznala da sam trudna. Planirali smo, jer smo pristojno živjeli i uvijek smo htjeli veliku obitelj. Vjerovali ili ne, ja sam tek u tom periodu shvatila kako sam ja sretna. Moj muž, onakvog bi oca svakom djetetu poželjela. Nikada nije dopustio da smo gladni, radio je po cijele dane, cjepao drva susjedima po kiši, radio je sve što je stigao, bez sna i bez prestanka, samo da i djeca nismo gladni i da ne osjetimo da smo postali siromašni. U jednom trenutku nam je bila godišnjica i naravno da nisam ništa očekivala, nije mi ni trebalo, međutim on je dan prije otišao odraditi neki kratki poslić nakon pravog posla, da meni kupi cvijeće. A da ne govorim da je uz sve to uvijek pomogao po kući, mjenjao pelene bebi, pomogao oko djece.